Piše: B.S.Tomić
Svjetski Dan borbe protiv tuberkuloze obilježen je 24.marta i u Tuzli. Tim povodom su na raznim tribinama i predavanjima govorili ljekari specijalisti o ovoj zaraznoj bolesti podsjećajući kako tuberkulozu ni približno nismo iskorijenili, niti je broj pacijanata koji od nje boluje u skladu sa htjenjima i zdravstvenih radnika i zvaničnih politika raznih ministarstava u nas počev od zdravstva, ali i socijalne politike.
Ako kažemo da je prema podacima Klinike za plućne bolesti UKC Tuzla od ove bolesti umrlo 11 pacijanata u prošloj godini, da je 160 novootkrivenih s tendencijom rasta, (uz one koji već boluju), da posljednjih godina raste broj mladih koji su bolesni, da BiH spada u zemlje s visokim rizikom obolijevanja, da prema broju oboljelih Tuzlanski kanton prednjači u Federaciji i da najviše oboljelih ima u Živinicama, Gračanici, Doboj Istoku, Gradačcu, Tuzli otvorili smo čitav niz pitanja koja traže odgovore. Prije svega onaj – kako smo uvršteni, prema nekim statistikama, među zemlje sa visokim rizikom oboljevanja od ove bolesti i tako stali rame uz rame sa ostatkom zemalja u razvoju, pa čak i onim sa nižim stepenom.
Navikli smo da vjerujemo da je TBC ili sušica kako je popularno zovu u narodu, bolest siromaštva i siromašnih, i nerazvijenih krajeva. Nažalost to je istina. U ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini prepunoj apsurda,podjela, besramnog bogaćenja, naročito političara, obićan puk koji jedva sastavlja kraj s krajem u borbi za preživljavanjem, nema puno alternativa u životu. BiH koja prema raznim statistikama sve više nazaduje, prema više parametara, u kojoj je blizu 600 hiljada nezaposlenih, isto koliko i onih koji rade i sa oko 400 hiljada penzionera, bez državnog socijalnog programa, porazna je slika danas nakon 22 godine od rata i silnih, „debelih“ milijardi koje su se na razne načine slile u ovu državicu u vidu pomoći. Čak bi se mogle uporediti i sa spoljnim dugom koji je nekadašnja Juga imala prije svog raspada. Ponekad se pitam šta bi postalo od države da je kojim slučajem Tito imao ove pare poslije Drugog svjetskog rata.
Mnogi će reći ovo poređenje nema smisla! Naravno da nema samo zato što vrijeme ne možemo nadoknaditi, ali može nam biti orijentir u kom kalu se svi mi valjamo zbog nedostatka kvalitetnog života u zemlji u kojoj se političari „ponose“ prosječnom polatom „svojih“ građana od 850 KM ili minimalnom penzijom od 326KM, dok oni imaju desetorostruko i više samo u jednom mjesecu. I ponda se čudimo zašto ljudi umiru od tuberkuloze koja je izlječiva, za koju su lijekovi besplatni!!
Pitanje svih pitanja je kako do tog besplatnog liječenja mogu doći oni koji ne rade, nemaju zdravstveno osiguranje, čak nemaju ni za famoznu markicu koja se obavezno mora nalijepiti u zdravstvene knjižice na području TK, inače sve pretrage pacijent plaća sam.
I zbog toga je tuberkuloza ili sušica samo jedno od oboljenja prisutno na ovim prostorima. Zbog velike mogućnosti zaraze okoline ona se posebno izdvaja i opasna je. Šteta koju ona izazove neliječenjem ravna je šteti koju naši političari iliti „budžetski patrioti“ izazovu svojim neradom i lošim politikama koje slijede. Da su dobre mi danas ne bismo govorili o ovoj bolesti na ovaj način, niti bi pominjali smrtne slučajeve. Pošto puno toga odudara od zdrave logike i pameti u nas, mislim da ćemo još dugo svjedočiti nemoći i društva i medicinskog osoblja da se izbori sa ovom bolešću, te prestanemo je povezivati sa siromaštvom i socijalno ugroženim skupinama. Do tada, nažalost, i tuberkuloza (sa svojim mutiranim oboljenjima) biće bauk!
