Teroristički napad u Bosanskoj Krupi izvršilo je dijete. Djeca svakodnevno upućuju lažne dojave o bombama, a svaka takva dojava nosi obilježja terorizma. Sve češće se govori i o teroru ocjena, pogrešnih metoda vaspitanja, društvenih mreža… Da li su djeca samo ogledalo društva u kom žive, kako im pomoći da izrastu u zdrave ljude?
O ovoj temi za ‘Novi dan’ govorile su Melisa Mizdrak, šefica Odjeljenja za dobrobit djece i učenika u Ministarstvu za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i Dženita Ljuca iz Centra za socijalni rad, pri Ministarstvu za odgoj i obrazovanje KS, koje je izradilo Akcioni plan za suzbijanje maloljetničke delikvencije.
Koliko su zabrinjavajući nedavni incidenti i da li je sve to alarm da mladima treba pomoć i sigurnije društvo?
Mizdrak odgovara da ministarstvo jeste zabrinuto, kao što bi i cijela zajednica trebala biti zabrinuta. Podsjetila je da ministarstvo od 2016. godine prati stanje u odgojno-obrazovnim ustanovama, te sa stručnjacima i profesionalcima poduzima mjere koje su fokusirane na sigurnost i zaštitu učenika. Također, nastavlja, nakon niza nemilih događaja, kao što je višestruko ubistvo u školi u Srbiji u maju 2023. godine, ministarstvo je izdalo instrukciju prema školama kada su uočeni neobični oblici ponašanja kod učenika, a što je javnost nerijetko nazivala dječijom igrom ili šalom. Međutim, nakon događaja iz maja 2023. krenulo se s instrukcijom, s ciljem da se pruži podrška djeci kod koje se primijete ti oblici ponašanja.
Da li su škole samo obrazovne ili i odgojen ustanove, i da li djeca vole školu?
“Najznačajniji dio razvoja je do 5 godine. Poruka roditeljima: privrženost djeteta s majkom ili značajnim drugim se razvija od 6 sedmice do 8 mjeseci, od te privženosti – ako je adekvatna ili sigurna koju ima s majkom ili skrbnikom zavisiće drugi odnosi u budućnosti djeteta. Da li će to biti odnos povjerenja i sigurnosti, zavisi od toga. Prije nego što dijete dodje u odgojno-obrazovnu ustanovu ne smijemo zanemariti značajnu prvu društvenu sredinu u kojoj dolazi, kako odrasta, možemo govoriti o podršci, škole jesu i odgojne ustanove. Sam zakon govori da se radi o odgoju i obrazovanju, i škole su dužne da imaju i odgojnu ulogu, djeca provode veliki dio dana u školi, a nastavnici su educirani i mogu prepoznati ako je ugrožen interes djeteta”, pojasnila je gošća Novog dana.
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo izradilo je Akcioni plan za suzbijanje maloljetnicke delikvenecije, šta on podrazumijeva?
Predstavnica Centra za socijalni rad, Dženita Ljuca, naglasila je da je ovaj dokument okupio stručnjake iz različitih područja, a predviđa jačanje preventivnih programa, primarne prevencije kroz škole i druge institucije, kroz tretmane s djecom koja pokazuju neprihvatljive oblike ponašanja, ali nisu došli u sukob sa zakonom, da bi se ovakvi prijestupi pokušali prevenirati.
Također, dokument predviđa formiranje stručne službe koja će se baviti izvršavanjem sudskih mjera i odgojnih preporuka. Kao problem ističe nedostatak kadra te potrebu podrške Vlade, kako bi se osigurao određen broj kadrova.
“Poduzimaju se mali koraci, postepeno se vrši zapošljavanje kadra. Ljudi koji rade u Centru za socijalnih rad i na ovoj problematici, ali ne samo o ovoj, imamo i zapuštenu i zanemarenu djecu, bez roditeljskoj staranja, djeca ometena u psihofizičkom razvoju, stara iznemogla lica itd., širok je spektar i treba nam podrška i kadrovska i podrška medija. Željela bih da pošaljem poruku roditeljima i maloljetnicima: svako djelo koje počini maloljetnik, a u sukobu je sa zakonom bit će sankcionisano”, podvukla je Ljuca.
Da li su mali koraci, strategije, akcioni planovi dovoljni?
“Da je dovoljno – nije, potreban je set alata i podrška institucija, uključenje zdravstvene struke, dešava se da imamo ne tako mali broj djece s poremećajima u ponašanju i kad poduzimate mjere dolazi do određenih oblika neprihvatljivog ponašanja. Potrebni su dječiji psiholozi i psihijatri, nedostaje i tog kadra, samo dva na kliničkom centru, i tu bih stavila akcent. Ništa nije dovoljno kad se desi problem, ali definitivno je da niz institucija treba biti povezano”, odgovara Ljuca, istaknuvši kako Centar surađuje sa školama, koje svaki put obavijeste Centar u slučaju da primijete ovakve poremećaje u ponašanju, te je pozvala i ostale – roditelje, komšije, i ostale građane ukoliko žele anonimno poslati prijavu da to urade.
Kada je u pitanju uloga porodice, ističe kako je izuzetno bitno “bavljenje” djetetom, ne samo kroz pujo informiranje o aktivnostima u školi i ocjenama.
“Razumijem i posao i umor, ali moraju se baviti time šta djeca imaju u sveskama, da pogledaju mobitele, da ne provode puno vremena na platformama i mrežama, svjedoci smo da i odrasli šalju neprivhvatljive poruke i djeca tu ne mogu naučiti ništa pozitivno, moramo kontrolisati kako koriste društvene mreže, s kim se druže, to ne može nijedna institucija nego roditelj, svaki roditelj je dužan, ako to ne može postoje institucije koje mogu dati podršku”, poručila je.
