Piše: Mario Vranješ
Razabrah na jutarnjem smogu, što malo misli, što malo sebe samoga. Srknuh gutljaj kafe i počeh da se dovijam kako da račun svog života za ovu godinu složim.
Sabrah sve poštene i dobre namjere i oči koji mi osmijeh na lice izmamiše. Moje dobre i loše navike i pjesme i priče po kojima me poznaju. Označih ih žutim markerom i smjestih ih kraj srca svojega.
Oduzeh smrti, bolesti, prevare i laži. Rat, rovove, ruralce i one urbane. Stavih minus kraj pijanih noći i kraj jutara koje dočekah sam. Obilježih to sve crnim markerom i ostavih na dnu ladice mojih izgubljenih bitaka.
Pomnožih sretne sate puta dva sa ljudima koji me obilježiše srećom. Podijelih sve svoje ljubavi sa onima koji ljubav nikada ne osjetiše. Podebljah sve to crvenim markerom i sve ih u kompletu zalijepih na vrata frižidera kao podsjetnik za nove vedrine iza oblaka.
Napravih uniju svih poljubaca sa ljubavi mojom, zagrljaja, osmijeha, sreća, prijateljstava i blaženstava u svome životu. Odredih razliku između onoga što sam mogao i što sam na kraju ispao, da ne kažem nešto ružnije. I u presjeku svega toga narandžastim markerom zaključih i podebljah da materijal od koga sam nastao i nije tako loše kvalitete.
Na kvadrat povećah sve svoje odsanjane snove, sve ostvarene iluzije, maštanja i naivnosti. Ukorijenih ih duboko u sazvježđu mojih potreba, nekih novih nadanja i novih pobjeda. Podvukoh crtu ispod svega, bacih još jedan kratak pogled i sebi u bradu prošaputah…
”Mašala”!!!
