Kolumne

POŠTENO GOVOREĆI: Slijeganje po glavi Tuzlaka




Dugo sam razmišljala da li da pišem o slijeganju u Tuzli. Ne zato što će se stavovi u njemu razlikovati od zvanične politike koja je etablirana u ovom gradu. Čak naprotiv. Njih treba „udarati“ u sridu činjenicama da ne prave gluposti kod gradnje, troše narodne pare i ne ispiraju nam mozak, posebno pred izbore. Dilema je bila da ne budem dosadna. To „dosadno“ u mom slučaju znači i upornost i dosljednost u stavovima. Teško je protiv sebe….

Temu o slijeganju „otvorio“ je, ponovo poslije dugo vremena, moj kolega u penziji, novinar  Đuro Škondrić kad je na Fb-u  (po)stavio post o zaslugama rahmetli dr Refika Ahmedinovića zbog zatvaranja Rudnika soli Tušanj. Đuro tvrdi: to je razlog što nema više slijeganja u Tuzli.  Možda nema u jačini i snazi u kojoj je bilo, ali slijeganje, na našu veliku žalost, nije stalo.

Tlo i dalje “radi”, sviđalo se to nekome ili ne. Koliko? Pa zavisi kako ko gleda na to. Kada pitate one u gradskoj kući oni će vam reći da je TO pod kontrolom i da se može graditi, ali i dalje, predostrožnosti radi, svaki novi investitor u staroj jezgri grada postpisuje papir s kojim potvrđuje da je svjestan rizika gradnje na tom području. Riječju nema odštete ukoliko se nešto i dogodi.

Oni  dosljedni struci  imaju sasvim drugi pogled na to. Potvrdilo je to i savjetovanje Društva geologa Bosne i Hercegovine krajem prošle godine u Banjaluci kada su profesori sa RGGF iz Tuzle predvođeni dr Ružom Čeliković (i još troje saradnika – Edis Imamović, Rusmir Salihović i Amir Sušić) predstavili stručni rad o temi “Pomjeranju terena u užem urbanom području Tuzle do 2016.godine”.

Šta su oni otkrili i napisali?

Možda ništa više no što smo i do sada znali, ali smo oguglali na to, kao na lanjski snijeg. I samo se još poneki uporni, poput mene, sjete tog gradskog višedecenijskog problema, koji je nažalost i dalje aktuelan. Zašto? Možda još više kada šetnjom kroz grad i novog mosta vidite nove pukotine zbog pomjeranja tla…

A geolozi, oni koji svoju struku nisu prodali “za šaku političke podobnosti”potvrdili su sve moje laičke sumnje. Posljednji Projekt geodetskog praćenja stanja terena na području Tuzle pokrenut je (od strane opštine Tuzla 2013.godine) u cilju prikupljanja informacija za potrebe prostorno-urbanističkog planiranja. Tada su obavljene tri serije mjerenja: novembar 2013. juni 2014. i novembar 2015. Rezultati iz 2015.godine pokazali su da postoji znatno slijeganje terena u ograničenim području Tušnja i stare Pinge. Tada je potvrđeno da je prisutan trend i vertikalnih i horizontalnih pomjeranja. Naročito su „aktivne“ tačke većeg slijeganja i deformacija tla na području prvog slanog jezera Panonike, koje se na godišnjem nivou kreću do 10 centimetara.

I konačno posljednja rečenica u zaključku ovog stručnog rada glasi: „Od prestanka eksploatacije slanih ležišta sjeveroistočno u području prvog jezera konstantno se registruje slijeganje većeg intenziteta zbog čega je neophodno geodetsko praćenje i u narednom periodu“.

Crno na bijelo, sve jasno! Da li je?? Kad se vratimo malo unazad, pa i posljednje lokalne izbore sjetićemo se da smo baš u tu čast počašćeni novim graditeljskim poduhvatom gradskih vlasti upravo na području koje se pominje kao kritično. Dobili smo pješački most koji je koštao blizu 760 hiljada konvertibilnih maraka poreskih obveznika Tuzle! Da ne pominjem da je prilaz mostu već pukao, par mjesece nakon završetka. Četiri godine ranije također smo dobili još jedan, na tristo metara razmaka, „most eksperiment“ koji je zvanično koštao samo 1,5 miliona KM, u trenutku kada su drugi nudili jeftinije i svrsishodnije rješenje saobraćaja od skvera, zbog povezivanja sa Gradinom. Ali nejse, trebalo se tada kreditno zadužiti i isprsiti pred izbore. Opet parama poreskih obveznika!!

Zašto ovo pominjanje? Zato što su se teme tako uklopile. Jedna je potvrdila da ovaj višedecenijski problem Tuzle nije riješen, samo ublažen. I pored svih saznanja da gradnja “teških” objekata nije prihvatljiva vlasti se oglušavaju o upozorenja struke. Važnija je politika i čar koju ona nosi. Naravno da ja to onda ne razumijem I to se nikako ne uklapa o moje poimanje odgovornosti prema društvu. I naravno da sam nekima dosadna kada pišem o tome. Dok jedni profitiraju na tome, kao drugi se nešto ljute. I tako se stalno vrtimo u krugu netolerancije, neuvažavanja mišljenja drugih i boljih od nas, samo zato što smo mi vlast. A ova vlast u ovoj zemlji može sve, jer smo im mi to dozvolili. I opet ćemo, jer ne znamo drugačije, dok ćemo privatno kukati kako nam je teško. I treba da bude. Štaviše, treba da nam bude još gore, da nas još puno toga klepi po glavi. Da shvatimo gdje smo mi kao pojedinci u ovoj priči.

Piše: Biljana Skoković-Tomić



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button