Ni prošle sedmice nije izostalo ono zbog čega naša društvena i politička scena odavo liči na jeftin provincijski cirkus: najprije i najbolje se to vidjelo u Parlamentu BiH, u kome se desio novi čin ismijavanja države, uz njeno opako potkopavanje, a onda je na istoj talasnoj dužini, cirkusanerski naglašeno, bilo i dogovaranje o Mostaru i ponovljeno izostajanje usvajanje budžeta BiH za ovu godinu i neizvjesnost finansiranja izbora.
MOŽDA POSTOJE ONI KOJIMA to polazi za rukom, ali ja nikad nisam uspio da se otrhvem utisku o tome da Parlament BiH (čije ime je nekib „genije“, prevodeći izvorni tekst Dejtona, nazvao Parlamentarnom skupštinom – dakle skupštinskom skupštinom!), odavno mnogo više liči na cirkusku šatru, nego da najviši zakonodavni organ jedne civilizovane, kažu demokratske države. Kako vrijeme ide i smjenjuju se garniture narodnih predstavnika u Parlamentu, sve je jasnije da tamo, u svakoj novoj turi, zalutaju sve bljeđi likovi (čast endemski rijetkim izuzecima), kojima je najpreče da ništa ne rade, dobro to naplate i bezobrazno se smatraju važnim.
Prošlosedmično okupljanje Doma naroda, dakle 15 „biranih“ likova, bilo je sedmo po redu za godinu i po od izbora. U tih 18 mjeseci, oni su, naravno, uredno primili 18 besprizorno visokih plata, ništa važno nisu uradili i opet pokazali koliko su im ogranični dometi, skromna znanja i izoštren refleks podrivanja svega normalnog, što bi jednoj državi trebalo od parlamenatrnog „gornjeg doma“. Umjesto da rade, svađali su se, optuživali jedni druge i skakali u oči. Na način koji je očekivan: od 15 delegate Doma, po četiri u klubovima Srba i Hrvata imaju SNSD i HDZBiH, pa je to „krovni nivo“ odlučivanja, na kome ne može proći niša što nije po volji tih stranaka.
TO SE OD POČETKA ZNA i sve surovije i grublje vidi. Šta god da, obično kako-tako prođe u Predstavničkom domu, u Domu naroda se dočeka „na nož“. Ako to neće delegati Srba i Hrvata sa „registarskim tablicama“ SNSD-a i HDZBiH, sve ispada ćorav posao. Tako je bilo sa mnogim zakonima, a tako je i prošle sedmice. U glavnoj ulozi je, valjda po unutarstranačkom rasporedu zaduženja, bila osoba koja se odaziva na ime Dušanka Majkić, koja je sve oko sebe popljuvala, a vrhunac je bio, u okviru diskusije o migrantskoj krizi, njena „mudra“ konstatacija da ih Bošnjaci smišljeno dovode, ne bi li dugoročno osigurali glasačku mašinu za SDA. Bakir Izetbegović je to ispravno pročitao kao šovinizam, što je blago rečeno u odnosu na ono što se čulo i mislilo. Napustio je sjednicu, ali ne i riješio problem.
Problem ostaje do daljnjeg, i to ne samo zbog notorno feleričnog dejtonskog rješenja državnog parlamenta. On ostaje i stoga što Dom naroda ne samo da nije demokratska, već je dokazano etnokratsko-siledžijska institucija. Dok se u Predstavnički dom 42 poslanika biraju direktim glasanjem, 15 delegata Doma naroda sjeda u forelje po volji stranačkih lidera i organa. Dakle, nisu izabrani, već postavljeni, upućeni i, logično, zaduženi za konkretne opstukcije, podmetanja klipova i kočenje svega što bi moglo ličiti na normalno funkcionisanje državnih institucija. Cilj je jasan, a ne vidi ga samo onaj ko se pravi slijep kod očiju: kada se „dokaže“ da insituticje ne funkionišu, ostaje samo korak do „dokaza“ da i država BiH ne može opstati.
U SJENCI OVOG, NOVOG letgitimisanja Parlamenta kao cirkuske šatre provincijskog profila, protekao je novi Čović-Izetbegović randevu o Mostaru u sarajevskom sjedištu Misije EU. Priveo ih šef Misije Slater, držao zatvorene pet-šest sati, da bi nam slavodobitno javili da je „dogovoreno 95 posto spornih pitanja“. Kvaka je u onih pet posto, ali i u onome što je dogovoreno, a nejasno je i, čak, ništa ne garantuje. Najmanje to da će se iko sjetiti da upita otkad je to Mostar privatno vlasništvo, jedna vrsta ćaćevine Čovića i Izetbegovića, koji se dogovaraju umjesto institucija i organa, a sve uz amin Evrope, kojoj je, izgleda, još malo pa „pun kufer svega“.
Kao da to nije dovoljno za utisak o cirkuskoj šati, na koju sve više liči i ova zemlja, Vijeće ministara je opetovalo svoj nerad, neefikasnost i smišljenu opstrukciju onoga što mu je posao. Iako se očekivalo da do kraja maja bude usvojen privremeni budžet države (i pare za izbore) za ovu godinu, to se nije desilo, a evo polovina juna. Ima li bolje potvrde krajnjeg cilja onih što „dokazuju“ nemogućnost BiH od ove, nikako jedine i najveće manifestacije opakih namjera, manira i prakse? I ima li – na kraju – još ikako postora za to da se ovo što nam rade (pri čemu uslovno ustranu ostavljamo Federaciju i Federalnu vladu, jer je to zaseban cirkus!) nazove dukčije od ismijavanja, sprdačine i krajnje cirkusanerskog odnosa ne samo prema državi, već i prema svakom od nas? Osuđenom na aktuelnu vlast i prepuštenom na milost i nemilost cirkusanerima, koje plaćamo iz svojih džepova.
