Piše: Mario Vranješ
Još jednom jutro tjera noć u zaborav. Dok umorna ruka pokušava da utiša veker koji stenje. Na plafonu, po zidovima prepoznaješ iste, stare pukotine i mrlje od vlage koje već tridesetak godina prve pozdraviš za dobro jutro. Kupatilo je hladno, bojler pokvaren, pasta za zube peče, četkica krvari desne. A kafa baš godi, turska, krmeljuša, pomjera tla ali ne pomjera tebe dalje od druge strane jastuka.
”Mogla bih nešto doručkovati ?” , pomisliš još ležeći.
”Mogla bih i kakav praznični ručak skuhati?”
”Možda ko naleti, svrati, naiđe, dođe?”
”Možda se neko sjeti i mene?”
Možda , muka ti je.
Možda , plače ti se.
Možda!
Vrištala bi. A četiri zida samo šute, ne odgovaraju na tvoja pitanja samoj sebi, nijemi su i danas isto kao i desetine godina unazad.
Na kuhinjskim prozorima nova ulična prašina se slegla a dole ispod prozora i ne vidiš ljude, samo konture ljudskih oblika promiču, ponekad zastanu, često protrče i svaki put nestanu, odu, pobjegnu.
Gdje sada da se makneš, u kojem ćošku sobička sada da se skupiš ? Na kojem mjestu mirnoću da nađeš, tren bez misli da uz sebe priviješ?!
”Možda bi čaša crnoga vina godila?”, sa ushitom naglas izgovoriš.
Možda bi te ta alkoholna opijenost malo više živom napravila?
Poželjnom sebi da se učiniš i možda njemu.
A plemena viču, svako u svojim logorima preživljava sne. A građanstvo pljuje po sebi, prazni stomaci bole k'o nikada prije. Karanfili i dalje smrde dok ih reveri nose i znojne ruke umotavaju u celofan.
Da ne voliš sebe, nikako, to ne umiješ. Da moliš Boga za malo sreće u satima u kojima dišeš, to ne želiš. Na koljenima biti je lako, to shvaćaš, kao i da to nije u opisu tvoga radnog mjesta insana. A koljena, ipak, od rana krvare.
”Ništa!” , prošapućeš si u bradu. ”Sutra je novi dan, novi praznik, novi udisaj života!”.
”Sutra je novo sve!”
”Sutra je Deveti Mart!”
