Ni novi razmah korone nije našim susjedima i komšijama i njihovim ovdašnjim izvođačima radova prepreka za obnovu velikodržavnih tlapnji, osporavanje BiH, njeno svojatanje, produbljivanje podjela i prijetnje raspadom, što je (in)direktno još jednom pokazao srbijanski predsjednik, boraveći prošle sedmice u Banjaluci i zaobišavši Sarajevo, a nedavno i hrvatski premijer, kad je, uoči izbora u toj zemlji, bio u Mostaru i diplomatski uglađeno ignorisao naš glavni grad.
NE ZNAM KOLIKI I KAKAV ĐON-OBRAZ mora imati onaj ko se bavi politikom i glumi državnika, pa doći u drugu državu, ignorisati osnovni diplomatski protokol koji ne da ni zamisliti ignorisanje glavnog grada te zemlje, boraviti jedan dan u poluprivatnoj posjeti u „državi“ u koju želi preimenovati jedan entitet – i izreći, uz buljuk drugih teatralno-pozerskih fraza, za Trebinje da je srpski grad. To je bestidno uspio srbijanski predsjednik A. Vučić prošle sedmice u Banjaluci. Time je ne samo gurnuo prst (tri prsta) u oko zdravom razumu, već i oživio stare, maligne snove o ekskluzivno nacionalnim i etnički čistim prostorima. Uz strasnu podršku uspandrcanog, paranoičnog domaćina, M. Dodika, koji ne samo podržava srpsku „licencu“ Trebinja, već to i „pravda“ povratkom u prošlost i „stručno“ vezuje za turski vakat na Balkanu o isput Sarajevo optužuje da „mrzi Srbe i sve srpsko“.
Ovo bi bilo zanimljivo, čak egzotično, da nije opasno, glupo i besmisleno. I da nije novi korak, ovovremena kopija nedavne prošlosti i manijakalne želje za podjelom zemlje Bosne. Start je označila pogana memorandumska ambicije, uslijedili su rušilački politički programi, a vrhunac bili ratni zločini i genocid. Ni vanredna situacija zbog korone ne sprečava povampirenje velikodržavnih bolesti. Samo je trebalo čekati povod i da se, u Vučićevom slučaju, poklopi prilika za njegov „bljesak“ u pravom, izvornom svjetlu. Zato nije ni slučajna, ni bez konkretnog cilja, i posjeta Banjaluci, uz prateću poruku o „državi“ u čiji „glavni grad“ je došao, a i ono što je radio i govorio. Uključujući i pomoć za borbu protiv korone (15 vozila hitne pomoći, 10.000 testova i 3,7 miliona eura) samo za RS, jer ga veća polovina BiH (i Srbi u Federaciji) i ne zanima.
BILO BI NAIVNO I GLUPO pomisliti da se u ovoj, novoj fazi oživljavanja velikodržavnih snova i jačanja podzemnih napora na podjeli Bosne, zaboravlja Hercegovina. Dovoljno je sjetiti se nedavne posjete hrvatskog premijera A. Plenkovića Mostaru. Došao je uoči hrvatskih opštih izbora, ali – ne slučajno u Mostar i ni slučajno u Sarajevo. Jasna je poruka: interesuje ga samo taj, „hrvatski“ dio zemlje BiH. Uz to što ne pamtimo kada su se to lideri susjeda i komšija pojavili u Sarajevu, što bi njihove parole o „podršci teritorijalnoj cjelovitosti i prijateljskim odnosima sa BiH“ učinilo bar malo suvislijim i uvjerljivijim, teško se sjetiti i kada se desilo da iz zagrebačkih i beogradskih dvora dobijemo neki drugi, makar najsitniji povod za vjerovanje u političke fraze i proklamacije, koje otud frcaju – kad god to njima zatreba.
Pošto je to teško zamislivo ili toliko rijetko da se ne uspije upamtiti, najnoviji primjeri – vremenski locirani u samo mjesec dana – moraju se čitati kao koraci naprijed u svojevrsnoj inovaciji drevnih, a efektno propalih velikodržavnih tlapnji. Zagrebačkih – poslovično „u rukavicama“ i na perfidan način, a beogradskih – drukčije, ne manje opasno, ali i na način koji, dugoročno, snuje produbljivanje već podijeljene države i društva BiH i „dokazivanje neodrživosti“ naše zemlje.
U DVADESETPETOGODIŠNJEM poratnom iskustvu, nakupilo se sijaset pitanja i tema, koje nas odavno ne iznenađuju. Na prvom mjestu i glavni, dežurni adut „prijatelja“ iz susjedstva i komšiluka je nedosanjan san o „bratskoj“ podjeli BiH. On nikad nije odložen na police muzeja sramnih starina. U ovom, korona-vremenu on oživljava ne samo kroz podebljavanje dosadašnjih šema i nacrta. Ide se i korak dalje, pa se i Hercegovina namjerava „bratski“ podijeliti: Zagreb ne odustaje, a njegova ovdašnja „peta kolona“ to zdušno podržava, od Mostara kao „stolnog grada“ (čitati: bezuslovno hrvatskog!), a Beograd se sada malo više okreće istočnoj Hercegovini, s posebnim akcentom na „srpskom“ Trebinju i aerodromu, koji će Srbija tamo graditi i koristiti ga, kao da je beogradsko predgrađe.
I pored svega rečenog, ne bi ni nove Vučićeve verbalno-praktične brljotine, ni „uglađene“ Plenkovićeve manire bile osobit povod za ove redove, da nije onoga što je glavne aktere ove priče samo dodatno osokolilo i uvjerilo u to da su „na pravom putu“: izostanka reakcije zvaničnog Sarajeva, ignorisanja opasnosti koja se obnavlja i ojačava i potcjenjivanja nove faze ambicije za podjelom Bosne, a i Hercegovine. Što može biti pročitano i na krajnje zloslutan način – da u vlasti ove zemlje neke ključne pozicije zauzimaju oni koji su uredno instalirani, kao smjerni izvođači radova onoga što je zamišljeno i nacrtano u susjedstvu i komšiluku.
