Prvi put se desilo kad sam imala nešto više od 20 godina, negdje oko druge nedjelje u maju, čovjek koga sam srela u prolazu zaželio mi je „srećan Majčin dan“.
U početku sam bila začuđena, osjećala sam potrebu da zaustavim tog potpunog stranca i objasnim mu ono što nikako nije mogao znati, a to je da ja nisam ničija majka. Osjećala sam se bogohulno što sam dobila lijepe želje za praznik koji nisam zaslužila. U proteklih deset godina, koliko je prošlo od tog prvog puta, naučila sam da jednostavno cijenim te male trenutke ljubaznosti. Nasmijem se, zahvalim i pomislim: “Nemam i uopšte ne želim imati djecu”.
Ovo je moja lična istina koju sam postepeno počela dijeliti sa ljudima. Kad me neko pita imam li djecu, sada kažem uvijek više od „NE“, uvijek dodam da ne želim imati djecu. Ponekad to spomenem kroz razgovor o planovima i potencijalnim životnim ciljevima. Postala sam veoma asertivna u odbrani svojih izbora i više ne govorim „možda jednog dana…“. Ono što je najvažnije u cijeloj priči, više nemam potrebu da opravdavam svoju odluku. Na kraju krajeva, kad ste čuli da neka majka objašnjava zašto je odlučila da ima djecu?
Uz nekoliko izuzetaka, čak i među mojim najbližima, najčešća reakcija koju dobijam je neka prisilna ljubaznost, zakašljavanje, nespretan osmijeh, nekoliko treptaja oka prije nego što se prebacimo na novu temu. Postoje ljudi koji nisu toliko diskretni, odmah primijetim drastičnu promjenu u njihovom glasu, čak i u međusobnoj vezi, a ponekad slijedi ispitivanje.
Izgleda da ljudi jednostavno ne znaju šta da misle o nekome, posebno o ženi, koja se usuđuje da izjavi kako ne želi imati djecu.
U mojim trenucima duboke empatije mogu razumjeti zašto je ovakvo razmišljanje gotovo nerauzmljivo. Bez obzira na to gdje smo i kada rođeni, svi smo više-manje odgajani da jednog dana imamo svoju djecu.
Odluka da nemaš djecu je neprihvatljiva u cijelom svijetu, to je nešto gdje kulturološke razlike ne postoje. Tokom djetinjstva, imala sam nekoliko lutaka kao dokaz o neobuzdanom očekivanju kako ću jednoga dana imati svoje, prave, žive bebe.
Iako se ne sjećam da sam ikada aktivno željela biti majka, nikad nisam sumnjala da ću jednoga dana to i postati. Odgajani smo tako, direktno ili putem društvenog uticaja, da djevojčice odrastaju sa željom da imaju svoju djecu. Puno puta, moje lutke bi se pridružile mojim prijateljima u imaginarnim grupama. Uvijek su bile više od igračaka; one su bile oruđe za obuku da razmišljamo, govorimo i ponašamo se kao majke.
Postoje ljudi koji odluku o nemanju djece vide kao način suprotstavljanja društevnim normama. Oni smatraju da je to neprirodno, posebno žene jer bi mi trebalo da imamo biološki sat i majčinski instinkt – treba instinktivno da želimo djecu, tako nam je rečeno. To je istina za većinu i mogu samo da zamislim kako se osjećaju žene koje očajnički žele da dobiju dijete i svim silama se bore da to postignu. Imam prijatelje koji su se odlučili na usvajanje, a imam i one koji su se podvrgli vantjelesnoj oplodnji nakon višemjesečnih pregleda i testiranja. Veoma sam zahvalna što postoje alternativni putevi ka majčinstvu i da priče o njima više nisu taboo, ali zbog njih ljudi još teže mogu povjerovati da ja zaista neću imati djecu.
„To ti samo tako misliš sada“, često mi govore. „Možeš zamrznuti jajne ćelije, za svaki slučaj“. „Uvijek se možeš odlučiti na usvajanje“.
Insistiranje na tome da treba da postanem majka me frustrira kako na kulturološkom tako i na individualnom nivou. Ni sama ne znam koliko puta sam se nasmijala i slegla ramenima na pitanje „Ne želiš djecu?! Ali ti bi bila sjajna majka!“ Bile su mi potrebne godine da samoj sebi priznam da ne želim djecu i sada kad jesam niko me neće odgovoriti od toga, ali to ne znači da sam raspoložena za priču o tom kad kod iskoči slična tema.
Ne želim da moram objašnjavati iako je to za mene prava odluka, iako se ponekad još uvijek stidim. Ponekad se osjećam kao da sam nekog iznevjerila što sam odabrala način života koji se kosi sa prirodnim poretkom.
Često osjećam da zato što nemam djecu moram uvijek raditi više ne bi li dokazala svoju vrijednost kao odrasla osoba, a posebno kao žena. Da imam djecu niko mi nikada ne bi postavio pitanje na koji način doprinosim društvu, jer bih vodila računa o jednom životu. Bez potomaka osjećam pritisak da moram biti produktivnija, korisnija, prosperitetnija.
Pretpostavljam da mi ljudi često govore da bih bila dobra majka zato što sam dobra sa djecom. Upravo sam završila osmu godinu kako predajem engleski u srednjoj školi i tokom tog vremena sam voljela, smijala se, plakala, slavila, brinula i podučavala više od hiljadu tinejdžera. Zovem ih svojim ljubavima i poslije više od deset godina rada, još uvijek nisam našla bolji način da izrazim koliko mi znače.
Isto tako, imam veoma važne veze sa nešto mlađom djecom. Jednom je ćerka od prijateljice rekla: „Volim gospođicu Kerry kao što volim omiljenu boju“. Otac djeteta koje naprosto obožavam mi često kaže: „Ona samo želi da joj čitaš prije spavanja. Nikada ne traži nikog drugog da to radi“. Zahvalna sam što znam, volim i često provodim vrijeme sa djecom.
I dalje ne želim da imam svoje.
Ono što želim jeste da ljudi nauče da poštuju moju odluku.
Želim da kažem da ne želim djecu bez pitanja, osuđivanja i uvjeravanje. Žalim da ljudi prepoznaju da je to moj život, moja porodica i moje tijelo.
Posebno sada kad je devet država usvojilo zakone kojima se zabranjuje rani abortus u prvoj polovini ove godine. Kada političari u skoro 20% država u Americi govore ženama šta ne možemo uraditi sa svojim životima, porodicama i tijelima.
Sada je vrijeme da budemo bolji, ne gori, da slušamo ženu kada kaže šta želi bez obzira na to da li objašnjava svoju odluku ili ne.
Zato, kada žena kaže da ne želi imati djecu, hajde da vjerujemo da je donijela odluku koja je za nju najbolja.
U mom slučaju, oduševljena sam što vodim život bez djece. Štaviše, uvjerena sam da će mi život bez djece biti ispunjeniji.
Lola magazin
