Piše: Mario Vranješ
Svašta bih sada trebao da napišem, tek da ti umirim dušu, da ti razbijem strah, da umirim sebe, da spasim tebe.
Svašta bih nešto trebao, ali kako naći pravi put, pravo značenje, pravi odnos riječi da sve što napišem ima nekakvoga smisla, barem tebi, ili barem meni.
I da bježim od toga da izgleda kao da te tješim, da izbjegavam to kao da te razumijem, da mi je ta bol bliska i da mi je samoća već poznati osjećaj.
Znam, sve znam!
Nije lako! Tako usamljena sa toliko ljudi oko sebe. I svi su oni višak. Svi su oni preko mjere, svi oni i ne znajući uzimaju jedan dio tebe koji će ti kad-tad zatrebati…
I niko od njih nije važan, i niko od njih se ne broji, samo bi neko trebao da bude tu, pa da opet sve bude u boji.
Ali on neće doći, ili barem ne još ili što je najvjerovatnije…nikada….više!
I svjetlo nekako nema jačine, mrak ti je najdraža boja. Da, znam, uradila bi sve bi da taj crni veo skineš ali ne ide…zapetljalo se u uvojcima tuge…stopilo se sa suzama, možeš da obrišeš ali ostanu tragovi, kao od nekvalitetne šminke.
Znam, sve znam, nije lako, sve ispočetka, sve kao da je prvi puta, kao da po prvi puta pokušavaš da hodaš, kao da ponovo učiš da govoriš, stopala prave korake, jedan za drugim ali ti koraci nikuda ne vode osim od jednog zatamnjenog ugla stana do drugoga, osim od fotelje do kauča i tako sve u krug.
I svaka pjesma podsjeti na poljubac, na ples, na šetnju, na more, na zagrljaj. I onda opet suza…onda opet sol…koja nagriza kožu…i peče…i peče…i peče… I trebalo bi da ti bride obrazi ali peče te duša u stvari.
Svake noći se bojiš, svako novo jutro mrziš, jutarnja kava ili čaj nemaju baš nikakvoga ukusa, novine su napisane nepoznatim znakovima, a ljudi ti se obraćaju na nerazumljivom jeziku.
I ne znaš šta te više smeta…
To što si tako slaba ili što ljudi vide svu tu tvoju slabost pa ti pokušavaju pomoći sa onim sažaljivim pogledom, glupavim savjetima i “kao” razumijevanjem u očima.
I tako dan za danom.. i tako noć, pa noć, pa noć, jedna za drugom, bez sna, bez dodira, bez mirisa. Dok očekuješ kraj svega ili početak bilo čega, samo da se pomjeriš iz mrtvila koje te pokrilo.
I jedno jutro, napokon, osjetiš samo svoga anđela na obrazima, otvoriš oči, razmakneš sve stare sjenke sa svojih zidova.
Ustaneš, naga kreneš novi dan da osvajaš. Umiješ se, pogledaš se u ogledalo, nasmiješiš se sama sebi i pozdraviš svoj osmjeh u ogledalu, pozdraviš nove otkucaje svoga srca i sebe u tim otkucajima.
Još jednom se okreneš za svojom prošlošću, pokupiš posljednje mrvice svoje tuge, baciš ih u klozetsku šolju pa pustiš vodu… dva puta. Napraviš novi korak svojim nogama koje osjećaš kao svoje i uputiš se ka poznatom cilju.
Da spoznaš sreću na svoj način i po svome, pa kako god da bude….
