Piše: Mario Vranješ
Ne znam kako se kod vas odvijala ta radnja,ali mene su moji roditelji u onom periodu dok sam još učio hodati, govoriti i pomalo pisati zakinuli za jednu riječ.”MRŽNJA!”
Ne znam da li je do mene ili je većina iz mojih generacija (1968-1976) djetinjstvo provela u čistom neznanju, ali sve one sličice koje smo skupljali, pa onda igra klikera iza škole, pa fudbal, košarka, čak i ratovanja među ulicama su nas osiromašila za jednu (kasnije će se pokazati) veoma važnu riječ…”MRŽNJA!” Dakle već tada smo ”kao” ratovali, ali mrziti nisam znao, jer su me , da prostite, zajebali, pa me nisu tome učili.
Prošla nekako i ta osnovna škola, normalan bi čovjek rekao da će se u srednjoj školi nešto vise naučiti, ali , nema šansi ! Iako sam išao u famoznu Mašinsku ubleharsku školu, iako sam imao sve normalne predmete (historija iliti povijest, geografija iliti zemljopis, S-H iliti H-S jezik) opet me nekako preskoči nauk o toj famoznoj riječi MRŽNJA.
Sada kada vraćam taj film na te srednjoškolske dane, ipak smatram da sam ja , haman, bio blago retardiran, jer su mi nekako važnije bile curice, pive, cigarete,izlasci, žurke, putovanja nego želja za učenjem nekih vrlo važnih riječi i njihovo (kasnije će se pokazati historijsko) značenje. Riječi poput ”MRŽNJA.”
A učila je moja okolina (vrijeme kraja 80-ih) i to već uveliko, da mrzi, pogotovo ono različito, malo drugačije, a najviše one sa mozgom. I sve više su mi zaparivale uši riječi poput Srbin, Musliman, Hrvat, uz koje je vazda išao i pridjev jebeni, prokleti, smrdljivi i ini slični pridjevi na koje se nekako najlakše naštiklavala ta riječ MRŽNJA, kojoj još nisam mogao da prepoznam značenje, ali mi je pri svakom njenom spomenu sve teže i teže bilo pri duši, srce je dobijalo ubrzani ritam, tahikardiju, a oči su se sužavale, žmirkale, kao na jako svjetlo.
E, sada se možete zapitati, pa kretenu jedan zašto nisi pitao nekoga za značenje te famozne riječi ”MRŽNJA?” Nije da nisam, pokušavao sam i to više puta,ali za odgovore sam uvijek dobijao poglede.
Poglede tipa”Ja budale !”,”Mene si našao zajebavati !” i ”Šta se foliraš degenu?!” Gledao sam ja i u rječnicima, nije da nisam,ali sve je tamo nekako zakukuljeno, zamumuljeno- komplicirano. U rječnicima svako značenje riječi je opisano sa toliko kompliciranih riječi da i za njih moraš tražiti značenje i onda se ta potraga toliko razvuče, jer idući od riječi do riječi i zaboraviš koju si ono prvu riječ i njeno značenje tražio.
I tako prođoše meni osamdesete, ali ja značenje riječi MRŽNJA ne otkrih. Nazirao sam obrise značenja, konture, ali srž pronašao nisam, mada i ono što sam nazirao nikako nisam mogao da svarim u svojoj glavi. Bilo mi je nekako prejako i previše nepotrebno za bilo šta u mome razumijevanju života .
Trebao sam nekoga ko će mi to objasniti tako da znam kako se tijelo ponaša kada ga prožme MRŽNJA, koje su tada reakcije, (što hemijske ,što biološke ,što fizičke) u glavi čovjeka koji MRZI. Koliko ta MRŽNJA uzima maha, da li je čovjek sa MRŽNJOM u sebi i dalje čovjek ? Koliko čovjek MRŽNJE može natovariti u sebe i koliko mu nije puno iste? Da li MRZITI nekoga znači da si automatski bolji od tog nekoga?
Mnogo pitanja i mnogo onih koji bi mi mogli dati taj odgovor,ali tada su jos bili u ilegali i pokušavali su da se ne ističu plaho u svojoj MRŽNJI, čekali su svoj čas kada će svima nama (poput mene) do kraja objasniti šta MRŽNJA zaista znači.
I dođe taj čas,dođoše devedesete i isplivaše neke nove riječi na koje se MRŽNJA baš kao pelcer dobro primala.Upoznah još nekoliko riječi koje će mi otvoriti nove vidike i suziti vjeru u ljude.
Naučih riječi kao: balija, ustaša, četnik, klanje, ubijanje, silovanje, progon, izbjeglica, streljanje i svaka ta nova riječ mi je polako objašnjavala i onu riječ zbog koje je i sve krenulo…”MRŽNJA”
Ljudska lica ,a naročito oči su mi u devedesetim godinama prošlog vijeka najviše pokazivala šta MRŽNJA zaista napravi od čovjeka i šta zaista znači. Ispijene oči ljudi zatrovanih mržnjom prema nekome koga uopšte ni ne poznaju, za mene neshvatljiva ali za mnoge sasvim normalna i to samo zato što se zove drugačije ili se moli drugačije, ili na kraju krajeva, da budem prost, zato sto mu ćuna ima viška ili manjka kožice na glaviću.
Rat ,fakat, izvuče iz insana ono najgore i najbolje u isti čas,ali ja sam na žalost češće viđao ono najgore.
Razbiju se najveća prijateljstva, pucaju brakovi i veze, ZAMRZE se oni koji se vole jer za boga miloga, pa drugačiji smo, trebamo da se MRZIMO, to je tako ”in”. Historiju iliti povijest citiraju oni koji nikada knjigu pročitali nisu. Govori se o nekakvim historijskim iliti povijesnim dugovanjima, dižu se u nebesa neki heroji ,u stvari bjelosvjetske barabe, bitke koje su se dešavale kada ni zemlja nije znala da je zemlja,ali sve u svrhu edukacije svekolikog pučanstva, građanstva , naroda i raje ,kako se treba i koga se treba MRZITI koliko je MRŽNJE malo, ili dovoljno,ali nikako previše.
Kraj rata sam dočekao bogatiji za saznanje značenja riječi MRŽNJA, ali siromašniji za otkrivanje bogatstva ljudske gluposti!
I evo, dvadeset i kusur godina kasnije, i dalje mašemo zastavama koje nisu naše, i dalje uzdišemo u nebesa one koji nas niti vide, niti čuju i MRZIMO SE, a da si nismo dali ni priliku da se upoznamo. Sve su prilike da ćemo esnaf MRŽNJE, koji smo tako dobro savladali devedesetih godina prošlog vijeka da doktoriramo u nekim skorijim vremenima.
MRŽNJA- riječ koja uz sebe veže hiljadu drugih riječi, koje od čovjeka prave zvijer, najčešće bez pravog razloga ili povoda.Riječ koja se najčešće upotrebljava u kontekstu neznanja ili rekla-kazala priče.Riječ kojoj sam, na žalost, konačno upoznao značenje i praktičnu primjenu,ali koju nisam primio u vokabular svojih riječi….i neću….nikada!!
Ali nikada, ne reci nikada…i ja sam samo zvijer…op:)))…pardon…i ja sam samo čovjek….
