Dođi. Pokupi mi kosu u svoje obje šake. Drži mi glavu dok grčevito stišćem wc školjku i pokušavam povraćanjem izbaciti svu jad, čemer, gorčinu, tugu, prljavšnitu koju imam iz sebe. Briši mi znojavo čelo i suze. Dobro drži glavu da njome ne lupim o pločice. Kakav nemir može ovoliko čovjeka da guši? Ne želim iz svog tijela. Iz njega ne mogu pobjeći, a ono je jedino što mi pripada. Pripada li mi? Jel’ moje?
Ne treba mi priznanje ni od kakve javne ustanove za moj rad. Ne mora ga niko priznati. Ne marim. Hoću samo da odem odavdje. Negdje daleko. Da. Hoću da budem kukavica i da pobjegnem. Ne želim više da gledam ove iste ulice, ista lica ma koliko bilo dobrote u njima. Neću više da osjetim miris i jutarnji smrad ovog usranog stana. Ne mogu više da gledam stari namještaj kako samo stoji. Ovaj stan, ovo sve oko mene više nema dušu. Ili je ja prosto više nemam?
Sreća je kratkog daha, upamti to. Zapiši sebi to na papirić i zakači ga magnetićem na frižider. Čitaj to uvijek. Tako se jedino nećeš razočarati. Hoću novu sebe. Nove listove, a nema ih. Polovni smo. Postajemo polovni onog momenta kad nas medicinska sestra dotakne dok još izlazimo iz majčine utrobe i zamota u one bijele pelene. Tad već postajemo polovni…Kakvi li smo onda sa dvadeset i kusur? Hoću samo da odem. Neka je to kukavičluk. Bar znam da je moj.
Piše: Amra Deliomerović
