Kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine, Edin Džeko, gostovao je u emisiji “(Ne)uspjeh prvaka” s Mariom Stanićem.
Edin Džeko i nekada sjajni fudbaler Mario Stanić razgovarali su o brojnim temama, a između ostalog Džeko je govorio o počecima karijere i teškim trenucima.
Nakon što je prošao sve selekcije Želje, 2005. godine, sa 18 godina odlazi u Češku u Teplice. Tu ga brzo posuđuju “u komšiluk” u drugoligaš Usti nad Labem.
Sedam dana nismo imali šta da jedemo
“Imao sam sreću da je tamo već bio jedan momak iz Mostara, Samir Merzić i to mi je najviše pomoglo, jer smo stalno bili zajedno.
Ljudi su mislili tad da sam otišao za neke pare, a imao sam 500 eura platu u Češkoj.
Sam, bez roditelja, plaćao sam stan i nisam imao automobil. Dešavalo se da zadnjih sedam dana nismo imali šta da jedemo. Eto, kolika je bila želja da uspijemo.
Sedam dana jedeš za minimum. Sigurno nije bilo lagano kada nazoveš svoje i kažeš da nemaš šta da jedeš. Zamisli kako je bilo njima, a tad nije bilo ni telefona.
Odemo na govornicu i tako smo pričali sa svojima. Čovjek treba i takve stvari da prođe da bi cijenio ono što je bilo. Tu sam gdje jesam, niko mi ništa nije poklonio i isplatilo se sve to”, kaže Džeko u (Ne)uspjeh prvaka.
Barikade na cestama, treniramo u školi
“Ljudi gledaju gotov produkt, odnosno ono što vide na televiziji. Poslije rata sa nekih devet godina sam počeo trenirati. To je bilo u sali u školi, još uvijek su bile barikade na cestama. Tata me odveo u Želju, tad nam je bio trener Jusuf Šehović, koji više nije nažalost sa nama.
Sjećam se, otac i ja smo bili u supermarktu. Zove me tadašnji trener iz kadeta i kaže spremi se sutra ideš na pripreme u Međugorje sa prvim timom. Bila su drugačija vremena, tada nije bilo lagano igrati u Želji.
Na pripreme smo išli autima, neki od starijih igrača pokupe nas mlađe. Debitovao sam u Žepču, gubili smo. Ja sam se zagrijavao, zove me Amar i kaže zabij dva gola. Tad je za Želju bilo igrati jako teško, fudbal nije samo igra na terenu, glava pravi razliku”, ističe popularni Dijamant.
“Svi vidimo fudbal drugačije, bilo je nekih koji se nisu složili. Samim odlaskom iz BiH sam napravio iskorak, bio sam kod trenera koji je gledao da mi pomogne.
Kada sam otišao tamo stavi me na desetku kaže trebaš više da trčiš, pomažeš odbrani. Tada sam postigao osam golova za polusezonu te nakon toga odem u Teplice.”
https://www.instagram.com/p/CqiuZxMtjjm/
Potpis u Zagrebu za Wolfsburg
“Za reprezentaciju sam debitovao protiv Turske kod selektora Fuada Muzurovića i postigao gol. Poslije tri dana smo igrali protiv Malte, upišem asistenciju ali sam se i povrijedio. A nakon toga sam trebao u Zagreb na dogovor sa Wolsfburgom.
Ja sam u Zagrebu potpisao za Wolsfburg. Za par sedmica odem na pripreme sa novim timom. Nisam odmah igrao svaku utakmicu, a kada sam počeo igrati bio sam standardan.
Imao sam trenera koji ima takav personalitet, jednostavno samo šutiš i radiš. Vjerujem da ne bismo osvojili ligu da nije bio trener Magath.
Ja sam bio tri i po godine u Wolsfburgu. Bilo je tu puno nekih priča, ali htio sam da vidim na kojem sam nivou, da li mogu da igram sa najboljim igračima na svijetu.
Samo u Premier ligi sam mogao dobiti odgovor na to pitanje. Mancini je tada bio trener, osvojio sam 5,6 trofeja.”
Nisam imao dobar odnos sa Pellegrinijem
“Bio sam četiri i po godine u Cityju, potpisao sam novi ugovor a godini nakon toga sam otišao u Romu. Nisam imao najbolji odnos sa Pellegrinijem, a Italija mi je uvijek bila san.
Najbolji igrači su igrali tamo, san mi je bio da naučim italijanski jezik. Kada sam stigao na aerodrom dočekalo me pet hiljada ljudi, nije bilo teško navići se.
Tu je bio i Pjanić, bilo mi je lakše prilagoditi se” ističe Džeko u emisiji Marija Stanića.
Reprezentacija
Džeko se prisjetio i trenutaka u repretentaciji BiH i svih prilika i prepreka koje su bile pred njegovom generacijom.
“Šteta je za tu generaciju da je otišla samo na jedno Svjetsko prvenstvo, ali iskreno nismo imali sreće. Dvaput smo išli u baraž i dvaput dobili Portugal, najgoru ekipu. Da li smo bili bolji od Portugala? Nismo. Da li smo zaslužili da budemo na Svjetskom ili Evropskom prvenstvo? Jesmo.
Ja se sjećam, igramo u Parizu protiv Francuske i tu je bio Pape selektor, to je bilo kvalifikacije za Euro 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini. Igramo posljednju utakmicu u Parizu protiv Francuske i ako dobijemo idemo direktno kao prvoplasirani. Vodimo 1:0, to je najbolja utakmica reprezentacije ikada, imali smo šansi još nekoliko, bilo je 25.000 naših navijača, šteta što se završila ta utakmica kako se završila. Jedna utakmica protiv velike reprezentacije koju smo trebali pobijediti je upravo ta.
Vodimo 1:0, ne bi nam nikada dali gol da nije sviran taj penal u 80. minuti susreta. Ja na poluvremenu govorim Misketu, sjedili mi jedan do drugoga, vodimo 1:0 i odigrali utakmicu iz snova, svi su gledali i svi mogu reći isto. Ja mu kažem, gledam rezultate, igrala se posljednja kola u drugim grupama, vidim Danska vodi protiv Portugala 2:0 i ja mu govorim ako ne pobijedimo ovo, u baražu opet idemo na Portugal. Nisi imao sreće, u dva navrata dobiješ Portugal, ono gdje smo morali više, to je baraž za Euro 2016. godine protiv Republike Irske i kasnije protiv Sjeverne Irske. Išli bi na Slovačku opet na Grbavici, definitivno smo morali otići na veliko takmičenje.”
