Čovječanstvo bespametno. Ukrug. Samo proćerdava zrak s ove lijepe Planete.
Istorija je bila i ostala groblje. Na svaki spomenik uklesan zlatnim slovima, dođe po milion grobova bez spomenika, a svakom kosti jednako zakopane. Svako malo se smjenjuju doba robla i doba groblja.
Kad roblje predugo držiš na prekratkom lancu, pomiri se unaprijed s tim da će slabiji među njima napraviti poveliku štetu u tvojim zalihama resursa – time što će poumirati….
Ali se i pripremi za to, da će ti najjači među njima, kad se u agoniji borbe za goli život (otkidajući s kostiju onih na lancu do sebe) napokon otrgnu s lanca – kurjački i zvjerski odgristi podobar komad i tvog mesa. I ćoravo zvjerski ujedati sve što zubima dohvate oko sebe. Bez reda, napokon slobodni, makar u svojoj potpunoj i nezaustavljivoj poludjelosti…
Ubijaće prvo svoju djecu, isprva plemenito da im djeca ne umru od gladi. Kasnije i samo zato što i oni mogu nekoga slabijeg od sebe ubiti. Ubijaće se između sebe, ali i na tvoju žalost prebrzo shvatiti, da je meso svačije jednako ispod bilo koje boje odore i iza bilo kojeg imena. A shvatiće i da je meso tvojih huškačkih goniča i čuvara robova posebno slatko … onako bibavo od masne debljine, i dobro očuvano labavijim lancem veće dužine. Pojma ti nemaš kojom brzinom debeli umiju da se razbježe, čuvajuć’ sebe…..
Poslije će poludjeli preći i na vratove tvoje djece, na putu do tvog vrata. Sluđeno je sluđeno, pojma ono nema. A pojma ni ti nemaš, kako se lako od gladi utanjena tijela kroz sve te tvoje zaštitne rešetke i ograde mogu provući, pogotovo kad od nove ograde prestari lanci stružu, jer ti i na lancima na konto ćara štediš.
Otkinuće se s lanca tru(h)log bijedni, robodržaoče. Još nikad nije bilo da se prije ili kasnije svačiji lanci nisu raspadali… Ti, čiji je razum ošamutila kontrolisano stegnuta kravata, propustio si da predvidiš prosti fakat : nekontrolisano stegnuti okovi na vratu robova ubiće i preostali kusur razuma u njima…
I takve, luđe čak i od samog tebe, više nećeš moći držati u ruci ni u bodljikavim, ni u zlatnim lancima. Oteće se s lanca bijede tebi, istom silinom kojom si se onomad s lanca podarene vlasti ti oteo njima. Samo pazi – njih je više. Na svakog jednog sa zlatnim slovima, hiljade su s uravnilovkom bijednih slova u imenima. I još naoružanih jedinim što im je preostalo – golim zubima ispred sluđenog uma.
Robodržaoče, ako nisi – pročitaj “Žerminal”. Znam da nisi posebno pismen, velika je to za tebe knjiga, bitno je da pročitaš samo kraj. Da znaš.
A i ti, robe ljudski, pročitaj. Da i ti znaš. Oduvijek počinje epsko gdje se ubije lirsko.
Pozdravio vas, i nas sve Emil Zolla. Iz pakla s pisanih stranica ljudske istorije, koju ste se svojski trudili da ponovite.
