Kako je u razgovoru kazao ovaj profesor na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, novi trogodišnji aranžman sa MMF-om daje povoda za niz nedoumica u tumačenju njegove krajnje namjere i efekata po našu zemlju.
“Uz uobičajene strahove koje kritičari inače imaju o pitanju inostranih zaduživanja, a koji se vežu za kritičko tretiranje ubrzanog zaduživanja, posebno za pokrivanje nekontrolisane potrošnje i opservacije radikalnih kritičara o ‘kreditnom ropstvu’, ovdje imamo dodatne praznine u razumijevanju stvarne namjere ovog aranžmana, koje do sada nismo imali”, smatra Hodžić.
Kako ističe, u proteklih petnaestak dana bh. zvaničnici su se “naprosto utrkivali u pojašnjenju vezivanja novog MMF-ovog aranžmana sa saniranjem u bankarskom sektoru”.
“Guverner Centralne banke BiH Senad Softić je uvjeravao da je ovaj program s MMF-om reformski orijentisan i da će voditi unaprijeđenju postojećeg stanja u ekonomiji i bankarskom i finansijskom sektoru u BiH. Istovremeno, predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić objašnjavao je da dogovor sa MMF-om podrazumijeva reforme, prvenstveno transparentniju i snažniju kontrolu svih banaka u BiH”, kaže Hodžić, nastavivši da je ministar finansija i trezora BiH Vjekoslav Bevanda čak i naglašavao da je stanje u bankarskom sektoru osnovni uslov zaključivanja novog kreditnog aranžmana sa MMF-om.
“I zaista, samo nekoliko dana kasnije, od ovih bh. zvaničnika saznajemo da su ključni uslovi MMF-a za novi kreditni aranžman sa BiH efikasnije i transparentnije uređenje bankarskog sektora, koji bi onemogućio probleme kakve imamo s Bobar bankom ili Bankom Srpske, što uključuje koordinaciju Agencije za osiguranje depozita BiH i entitetskih agencija za bankrastvo u namjeri da se mora definirati regulator koji bi sve vrijeme obavljao i kreirao stalnu i detaljnu reviziju kvaliteta aktive u svim bankama, kao i efikasnija saradnja između poreskih uprava u BiH, kako bi se uklonili rizici da poreski obveznici ne poštuju propise”, nastavlja ovaj ekonomski analitičar.
Otvorena pitanja za domaću javnost
On smatra da su ovakvi uslovi MMF-a otvorena pitanja za domaću javnost, prije svega što su programi MMF-a stabilizacioni, tiču se kratkoročnih premoštavanja budžetskih deficita i uopšte finansijske stabilnosti.
“Dakle, oni nisu razvojni i nisu reformski, nego su stabilizaciona pretpostavka za provođenje reformi koje donose razvojne perspektive. U Reformskoj agendi za BiH za period od 2015. do 2018. godine niti u jednoj od šest značajnih oblasti se ne spominje bankarski sektor. Drugo, što je puno značajnije otvoreno pitanje je zašto bi se kreditom MMF-a unaprijeđivao bankarski sektor, kada se radi o najrazvijenijem sektoru u ekonomiji BiH? Naš finansijski sektor je, štaviše, bankocentričan, jedini ima stabilan rast, banke su dobro kapitalizirane, dok je rast ostalih sektora, naročito realnog, često neizvjestan i krajnje nestabilan”, navodi Hodžić.
Dubioza iz RS-a bi mogla ugroziti funkcionisanje finasijskog sektora u BiH
Osvrnuvši se na moguće otvorene odgovore, Hodžić kaže da se prva pretpostavka ogleda u dubiozi dvije posrnule banke u Republici Srpskoj (RS), na koje se i referiraju uslovi MMF-a u pogledu bankarskog sektora, a koja je toliko velika da bi mogla ugroziti funkcionisanje ukupnog finasijskog sektora u BiH.
“Znači li sve to i izvjesnu najavu u dogledno otkrivanje i dubiozu i drugih banaka koje, također, treba spašavati. Bankarska panika, koja bi se pokrenula i na malu sumnju o finansijskog ugroženosti neke sljedeće banke, pokrenula bi pravi stampedo štediša za povrat njihovih uloga, što bi ugrozilo poslovanje svih banaka u BiH. Otuda upućivanje na saradnju entitetskih agencija za bankarstvo sa Agencijom za osiguranje depozita BiH”, mišljenja je Hodžić.
Druga pretpostavka, prema njegovim riječima, tiče se prepoznavanja namjere međunarodne zajednice, oličene u ovom slučaju u MMF-u, da se nejedinstveni ekonomski prostor BiH i sistemska odsutnost koordinacije između dva entiteta prevaziđe uslovljavanjem novim zaduženjem kod MMF-a, što bi bio značajan doprinos vraćanja bh. privredno-sistemske cjelovitosti.
“Također, moguća pretpostavka za ovoliku pažnju bankarskom sektoru u BiH, a zapravo dvjema posrnulim bankama u RS-u, je i ona koja podrazumijeva ‘deal’ sa predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom o spašavanju ekonomije tog entiteta, a zauzvrat se osigurava njegova kooperativnost za sprovođenje reformi koje znači ekonomski napredak BiH u cjelini”, dodaje Hodžić.
Ako je i jedna od ovih pretpostavki realna, Hodžić nastavlja da se mora konstatovati da je MMF u potpunosti stao na stranu cjelovitosti i realne održivosti BiH, pod uslovom da nametnutom finansijskom disciplinom natjera domaće političare da se stvarno, a ne deklarativno i ukoliko to ne košta njihovu političku održivost, posvete sprovođenu Reformske agende i osiguraju prihodnu stranu javnog budžeta koji više ne bi trebao stabilizirajuće kredite MMF-a.
Gdje će završiti novac od kredita?
Naš sagovornik smatra da su krediti MMF-a povoljni jer se daju uz znatno nižu kamatnu stopu od komercijalnih banaka i što podrazumijevaju zavođenje finansijske discipline koje slabe vlade, kakve su one u našoj zemlji, ne mogu same provesti.
“Međutim, finansijsko discipliranje uvijek završi na štetu socijalno ugroženih slojeva. U ovom momentu se, osim proklamovanih zaštita bankarskog sektora i koordinacije poreskih politika, ne vide mjesta na kojima će ovaj kredit završiti. Za očekivati je da će sanirati javnu potrošnju i budžetske deficite, odnosno penzione i zdravstvene fondove, ali i dalje ostaje neizvjesno stimulisanje realnog sektora koji jedini može osigurati stabilnost i punjenje javnih budžeta”, smatra sagovornik.
Hodžić nastavlja da još uvijek ne postoji niti jedna sigurna pretpostavka da bi ovaj kreditni aranžman mogao biti dovoljan za održivost javnih budžeta.
“Otplata dugova je ključni opterećujući faktor finansijske održivosti BiH i sasvim je sigurno da će se zaduživanje nastaviti. Sa novim zaduživanjem sadašnje opterećenje bruto domaćeg proizvoda od 45 posto popet će se na blizu 50, a vanjski dug će se povećati sa 72 na nekih 81 posto ukupnog javnog duga. Političari u BiH tradicionalno nisu skloni radikalnijim rezovima javne potrošnje, ma na koji udio javne potrošnje mislili. Njihovo političko preživljavanje, sindrom homo politicusa, i stranački imperativ za nastavak mandata gotovo da je opšta karakteristika njihovog djelovanja u izbornim periodima, čak ako to ide na uštrb interesima BiH”, potcrtava Hodžić.
S obzirom na iskustva o neuspjelim reformama u protekle nešto više od dvije decenije, a što se potvrđuje i na primjeru aktuelne Reformske agende koja već kasni u realizaciji, Hodžić na kraju našeg razgovora kaže da će socijalni mir trajati samo onoliko koliko traje vrijeme trošenja uzetog kredita.
Izvor: klix
