Sarajevo zaslužuje da počnemo pričati o budućnosti, zaslužuje da govorimo o slobodi i miru jer bez obzira na sve ipak smo 20 godina održali mir i trebamo biti ponosni na to bez obzira na sve ostale stvari koje trebamo mijenjati i popravljati u našoj državi, kazala je za Fenu Edina Selesković, autorica instalacije „Misli Sloboda“.
Edina Selesković rođena je u Tuzli, a od 1991. živi u SAD-u. Diplomirala je na akademiji Corcoran School of Art na odsjeku skulpture. Njeni radovi bili su izloženi na više od 50 samostalnih i grupnih izložbi u SAD-u, Aziji i Evropi. Dobitnica je mnogih svjetskih priznanja, a sada živi i radi u Njujorku, Sarajevu i Tuzli.
Razlog za razgovor s ovom „putujućom“ umjetnicom jeste projekt „Misli Sloboda“ koji je iniciran u Sarajevu 2015. godine, a sada putuje u gradove svijeta povezujući mlade ljude i sa svakom novom postavkom skreće pažnju javnosti.
„Misli Sloboda“ je osmišljen kao instalacija koja je sačinjena od više hiljada elemenata, skulptura mira, izrađenih pojedinačno od metala srebrene boje i postavljenih u impresivnoj formaciji jata u pokretu slobode bez granica – uvijek s pogledom ka naprijed ka boljoj i svjetlijoj budućnosti. Svaki dio instalacije predstavlja snažan simbol, jer su skulpture formirane iz dviju metalnih traka kao dvije ruke koje se spajaju ili dvije poruke koje se savijaju u prepoznatljivi oblik ptice. Ipak, ovaj projekt je više od estetskog aspekta samih skulptura i instalacije, jer svaki element nosi na svojim krilima rukom pisane poruke.
Govoreći o ideji nastanka sklupture, Selesković je istakla da je u ovu priču odlučila uključiti što više ljudi, posebno srednjoškolaca, koji su na instalaciji ostavljali poruke šta njima znači sloboda.
Prva postavka ove instalacije bila je 2015. u sarajevskoj Vijećnici i, kako kaže Selesković, mislila je da nema dalje. Tu u Vijećnici bila je izložena instalacija koja je imala oblik ptice, a i sama Vijećnica je na neki način Feniks- simbol.
Međutim, nakon te postavke fotografija instalacija je objavljena u svjetskim medijima kao globalna slika dana.
– Znači globalne slike dana, dan prije i dan poslije su bile slike izbjeglica, ratova, a mi smo iz Sarajeva s umjetničkom instalacijom dobili najznačajniju sliku dana. I to je bio dokaz da ništa nije nemoguće – kazala je autorica.
Nakon te fotografije, to nije više bio mali projekt. Počeli su se javljati gradovi koji su željeli da ugoste instalaciju, a sa svakim gradom rastao je i broj dijelova na instalaciji te broj ispisanih poruka.
Selesković kaže da je priča o Slobodi postala priča za svaki grad, svaku ulicu, te da svaki put instalacija pripada onom gradu u kom se izlaže. I svaki put to nije samo izlaganje, to je program, performansi, saradnja sa studentima likovnih umjetnosti, arhitekture, razgovori….
Kako kaže autorica, “Misli Sloboda” postala je prilika da se od jedne instalacije napravi platforma za glas mladih.
“Misli Sloboda” je gostovala između ostalih gradova i u Rovinju, Skoplju, Novom Sadu, Ljubljani, a očekuje se gostovanje i u Berlinu, Kopenhagenu, Pekingu, Bratislavi….
Ističe da je ova umjetnička priča o slobodi postala projekt koji će trajati još ko zna koliko dugo.
Želja joj je da Njujork bude kruna ovog projekta zato ga je već i odgađala. Po nekim procjenama to bi moglo biti 2020. godine, kad bi također bio prikazan i dokumentarni film u režiji Ahmeda Imamovića te publikacija o projektu. A da li će to biti baš te godine ili ipak neke druge ni sama umjetnica ne zna.
Govoreći o svom pogledu na umjetnost i temama kojima se bavi, Selesković kaže da je njena umjetnost bazirana na priči, da kritičari za nju kažu da je kontekstualni umjetnik – umjetnik koji priča određene priče i to u svim formana, slikama, crtežima i sklupturama.
Praveći paralelu između odnosa prema savremenoj umjetničkoj sceni u SAD-u i BiH Selesković kaže da postoje u obje zemlje dobre stvari.
– Dobra stvar u Njujorku jeste postojanje umjetničke zajednice, saradnja umjetnika. Ne doživljavaju se kao konkurencija zato što je ukus kupaca i kolekcionara različit, postoji tržište. Ali ne postoji uticaj od umjetnosti. U SAD-u nikad nećete naći na vjestima vijesti iz kulture, rijetko da ljudi koji imaju uticaj u društvu dolaze na otvaranje izložbi. Vijesti o umjetnosti su isključivo u specijaliziranim časopisima , novinama, dok u Evropi umjetnost ima dodira i s društvom, ima dodira i s medijima, prisutna je i u vijestima i novinama. Problem je što je tržište jako malo i što ljudi ne vide umjetnost kao investiciju, već kao dekoraciju – kazala je Selesković dodajući da npr. u Hrvatskoj kažu da je kulturna industrija druga u BDP-u njihove države.
U svojoj bogatoj biografiji Edina Selesković zapisuje i vlastitu modnu kuću Anie Rexe koja je nastala kao njena reakcija na tretiranje mladih ljudi prije svega žena u modnoj industriji .
A uz modnu kuću dolazi i saradnja sa zahtjevnom filmskom industrijom te pozorištima gdje zajedno s partnericom stvara kostimografije i scenografije.
Edina Selesković, umjetnica koja živi istinski američki san, kao djevojčica bila je u SAD-u na razmjeni, gdje ju je rat zatekao. I onda je morala da se snalazi, radi razne poslove, da bi i danas ova mlada žena slala poruke mira i poruke vjerovanja u moć umjetnosti.
Izvor: FENA
