Ponukana komentarima na društvenim mrežama, odlučila sam da ove godine, po prvi put u životu, posjetim famoznu koridu u Čevljanovićima. Svjesna da živim u dijelu Bosne i Hercegovine koji je geografski poprilično blizu Čevljanskom polju, te da nikada ranije nisam prisustvovala “najvećoj manifestaciji tog tipa” (kako je nazivaju organizatori), sa prijateljima sam otišla da vidim šta je to što privlači toliko mnoštvo ljudi, te zbog čega su, sa druge strane, tako (negativne) reakcije.
Piše: Dženeta Omerdić
Vozeći se prema Čevljanovićima, razmatrali smo sva moguća scenarija koja će nas tamo dočekati. Iskreno, čitajući komentare i “virtuelne” napade očekivala sam, u najmanju ruku, Sodomu i Gomoru.
Spuštajući se u Čevljansku dolinu, umjesto navodnih (“glavnih i ključnih”) razloga zbog kojih bosanskohercegovačko društvo propada, dočekaše nas prelijep krajolik i na desetine hiljada nasmijanih lica. Vidjevši sve to, u prvi mah sam pomislila da smo možda i pogriješili lokaciju, jer TO što smo vidjeli definitivno nije bilo ONO što smo očekivali da ćemo vidjeti (i za šta smo se svo vrijeme pripremali).
Bila sam pozitivno iznenađena, kako atmosferom koja je vladala, tako i hiljadama nasmijanih lica. (Priznaćemo da posljednjih decenija imamo sve manje i manje razloga za osmijeh. Osmijeh nam je postao ekskluziva.) Stoga sam ostala zatečena ozarenim licima koja smo vidjeli na poljima čevljanske doline. I u tom trenutku nisam mogla, a da se ne zapitam: “Šta je to što se ovdje dešava a što ‘narušava ugled Bosne i Hercegovine’? Šta je to što se ovdje dešava a zbog čega smo ‘nepovratno osramoćeni’?”
Da li nas sramote zvuci koji dopiru sa svih strana? Smeta li nam novokomponovana i/ili izvorna muzika? Smetaju li nam jaganjci koji se peku na svakom koraku? Smeta li nam što se toči alkohol? Ili nam, pak, toliko smetaju, “nikad ranije viđene”, GO-Go plesačice? Uprkos svemu, logične odgovore nisam uspjela pronaći.
A onda mi je sinulo. Sigurno je borba bikova ono “sramotno” u cijeloj ovoj priči! Sigurno je to “nečovječno postupanje” ključni razlog zbog čega je korida u Čevljanovićima za najoštriju kritiku i osudu!
I onda sam sa nestrpljenjem čekala borbe. Dočekavši šampione, odgledavši samo prve tri “borbe” (svjesno propustivši grandiozno finale), shvatih da ni u borbama ne leži razlog za onakve negativne natpise i komentare. Naime, suprotno svim mojim očekivanjima, borba se ne završava teškom ozljedom jednog od “šampiona”. Ne. Borba se okončava na način da poraženi “šampion” okrene leđa i u trku, (zlobnici bi rekli možda čak i kukavički) napusti središnji dio arene. Za razliku od poraženog, pobjednik na znak svog vlasnika (ili koga već), i ne pogledavši za svojim protivnikom, ponosno i slavodobitno ostane stajati na mjestu na kojem se u datom trenutku nalazi.
Dakle, ni borbe nisu osnov za sramotu. Pa šta je onda?
Ostatak ovog sjajnog teksta pročitajte na ženski.ba.
