Kolumne

Dužničko ropstvo i monetarni fašizam




Prošla sedmica nam je pružila nove dokaze ne samo našeg sve dubljeg dužničkog ropstva, već i opasnog nesnalaženja i neznanja u vezi s njim, jer vlast koja nije u stanju (neće) da se dogovori o podjeli novog MMF-kredita, vlast kojoj su preči stranačko-nacionalni od interesa građana i države, ne samo da neće da vidi odavno raširenu globalnu pandemiju monetarnog fašizma, već sve više liči na negovog saveznika, ako ne i saučesnika

TRI PROŠLOSEDMIČNE VIJESTI

su me podstakle na to da se danas bavim ovom temom. Najprije nastavak pijačarske trakavice sa opasnom nesposobnošću i tipično šarlatanskim nehtijenjem Vijeća ministara BiH da se dogovori o raspodjeli onih 330 miliona eura novog MMF-kredita, koji su već legli na račun Centralne banke BiH. Potom upozorenje MMF-a i Svjetske banke da nema govora o uvođenju moratorija na bankarske kredite fizičkim i pravnim licima. Konačno, javni prostor je onečićen prepucavanjem predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i državnog ministra sigurnosti Fahrudina Radončića, inače partnera u vlasti, u vezi s odnosom prema migrantima, tačnije – prema pakistanskom ambasadoru u BiH, za koga ministar traži da bude „nagrađen“ statusom persone non grata.

Međusobna veza ovih vijesti je to što više govore o našoj vlasti i njenom odnosu prema onome za šta je plaćena, nego o temama kojih se tiču. Kad je riječ o MMF-ovim parama i gospodarenjem svjetskih finansijskih moćnika našim novčanim tokovima, tu odavno nema ništa nejasno. Od 1997. godine, kada je MMF formirao Valutni odbor pri Centralnoj banci, svi finansijski tokovi, zakoni, propisi, mjere – piju vode tek kad dobiju amin (ili autorski potpis) MMF-a, Svjetske banke i drugih finansijskih gospodara planete. Onaj ko to ne prepoznaje kao klasično dužničko ropstvo, za svako je žaljenje. Svima drugima je odavno jasno da je to novi fašizam – m o n e t a r n i.

UTICAJ OVIH ČINJENICA

na naše prilike i, posebno, na našu vlast, bode oči do bola. Na stranu to što ta vlast ne vidi da u svijetu glavnu riječ vode karteli, bankarski najprije. I da novi fašizam više ne treba konvencionalno oružje – tenkove, avione ili topove, dovoljno je da neku malu, siromašnu i nemoćnu zemlju finansijski pokori i okupira. Problem je što naša vlast – misleći, jadna, da sve zna i bojeći se za savjet pitati istinske znalce, stručnjake i poznavaoce prilika – to ne vidi ili ne želi (ne umije) uvidjeti. Da nije tako, posegla bi za tuđim iskustvima, pa bi, kao svaki vješt đak, prepisala ono što drugi rade. Umjesto toga, ona se već desetak dana pijačarski svađa oko podjele novih 330 miliona eura, a još nismo počeli vraćati ni onih 550 miliona eura kredita iz 2017. godine, čija prva tranša otplate dolazi u martu 2021. godine.

Vlast koja to tako „mudro“ radi, komplimentom smatra kad neke njene špic-igrače nazovete neznalicama, mediokritetima i diletantima. Jer, takva vlast je zatrovana nacionalizmom, brigom o tome šta će reći stranačke vođe i vrhovi, a ne narod i građani, nepovjerenjem, podmetanjem, lažima… Pri čemu je najgore što toj i takvoj vlasti uporno dajemo glasove, kao da nam nije jesno da će ono što ona radi, produbljujući naše dužničko ropstvo i monetarno neofašističko beznađe, iskihavati naša djeca i naši unuci. I to dvostruko: prvo vraćanjem kredita kojima smo već uzjahani, a onda i podizanjem novih – da bi se sutra osigurali budžeti, penzijski, socijalni i prateći fondovi.

MOŽDA JE ZA TO NAJBOLJA

ilustracija stanje sa penzijama. Dok nadležni, u Federaciji recimo, uvjeravaju da su one sigurne, u drugi plan je tisnuta gorka istina da smo mi, penzioneri jednom već do kostiju pokradeni. Pare koje je, na primjer, moja generacija (ovog juna slavimo – u dobar čas! – 50. godišnjicu mature u Tuzlanskoj gimnaziji) u penzioni fond izdvajala 40 godina, neko je u nešto spiskao… Sada nam penzije svakog mjeseca zavise od upitnog tekućeg punjenja penzionog fonda. Korona je to još zaoštrila, pa penzije sada zavise od MMF-kredita, a ne doprinosa, privreda ne radi, nezaposlenost raste, fondovi  prazni…

Kad se, uz sve ovo, večeras na televiziji pojavi neko od zvaničnika i ustvrdi „sve je pod kontrolom“, onda nas, očito, smatra idiotima i toliko vrijeđa našu inteligenciju – da je to ispod svakog praga tolerancije. Zar u ovom i ovako (na)opakom vremenu ima išta opasnije od vjerovanja onome ko misli da smo debili i da nam nije jasno da već druga poratna generacija iskihava dužničko ropstvo? I da nismo slijepi: vidimo da svijetom vladaju monetari fašisti, koji su moćni, nedodirljivi i jaki – zato što postoje male, neuređene, razbucane zemlje, kakva je naša.

Ali, ne zato što je mala i naša, već stoga što njom, u naše ime i tobože u našem interesu, vladaju oni koji su sebi najpreči, a monetarnim fašistima, svjetskim finansijskim lihvarima i krvopijama – najdraži saradnici i saveznici.

Piše: Zlatko Dukić



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button