Nije ovaj svijet rađen po mjeri za mene.
Puno je tu lošeg kroja, nekvalitetnog materijala, poderanih džepova, rašivenih revera, razvučenih rukava.
Mnogo me boli, mnogo mi škodi svijet u kojem volim tebe. Nerazumom me puni kada bih razuman trebao biti. Jedom, zlom me crta kada srećom, ljubavlju htio bih da sam išaran.
I taman kada skupim neke snage između korica svoga postojanja, da se pomaknem, sljedeću stranicu okrenem, da prepoznam bolje, da shvatim, pogledam, oprostim,
opkole me nove snage novo-nerazumnih, slabih, ljutih, nepismenih, kukavica, beštija,
ljudima ih zovu, isti takvi koji ljudi ne umiju biti.
Uštimaju svoje instrumente od poganosti i prljavštine trubadureći pod prozorima moga razuma, sa svih strana pritišću mi moždane ćelije ovisnostima, sujetama, tračevima, pljuvanjima.
Traže rane na mojoj duši, da ih nanovo raskrvare, kraste već odavno zacijeljene da mi noktima razderu.
Pa da sam u boli, žaljenju, ljutnji, to žele. Da se u licu izobličim, zakrvarim očima,
mirisom željeza u krvi da krenem, ugrizom osvete da obilježim tuđe vratove,
udarcem pesnice da razbijem sve svoje maštarije.
I da me nema kada nisam kao oni, i da nestanem kada nisam kao većina.
A budeći se kraj tvojih. još usnulih osmijeha znam da me ima kao nikada prije.
Shvaćam da sam čovjek koji vrijedi taman toliko koliko vrijedi moj strah od pogrešnog života.
Imam novu snagu, za neke nove oproštaje sa svakim tvojim,
”Dobro jutro Ljubavi”!
Imam neke nove ljubavi, za neke nove ljude u kojima čovjek još uvijek živ je sa svakim tvojim,
”Volim te Ljubavi”!
Imam sebe kojeg nije strah svojih ponora sa svakim tvojim,
”Ja sam tu Ljubavi, ne boj se”!
Piše: Mario Vranješ
