Svi mi, dok smo bili srednjoškolci, smo često piskarali na zadnjim stranicama naših svesaka neke priče, neke pjesme koje su u tom trenutku opisivale naše trenutno stanje. Nekome je to polazilo za rukom, a nekome pak ne. Rijetki od nas, moramo priznati, su se odlučili da ono što su piskarali stave na papir i spreme za izdavanje. Tako je i Damir Pervanović svoju prvu knjigu napisao sa trinaest godina. Nakon toga, napisao je još nekoliko knjiga a ideja za izdavanje romana “Mjesec je svjedok” mu je pala na pamet prije tri godine. Međutim, roman još nije ugledao svjetlost dana, zbog teškoća u pronalasku sponzora, jer po njegovim riječima traži se mnogo novca. Stoga, uradili smo intervju sa Damirom, kako bi nam on približio svoj roman.
Za početak nešto o sebi, čime se baviš, koja profesija i odakle ljubav prema pisanoj riječi?
-Ja sam Damir Pervanović. Imam 27 godina i rođen sam u Brčkom. Završio sam srednju Ekonomsku školu u Brčkom, a vanredno sam se prekvalificirao za medicinskog tehničara u Gračanici. Trenutno sam okupiran EVS programom koji mladom čovjeku omogućava boravak u nekoj stranoj zemlji do godine dana. Ja sam u Leipzigu, radim s djecom, zabavljam se i učim njemački jezik.
Odakle ljubav prema pisanju? Pa uvijek sam volio pisati. Sjećam se dok sam bio mali, rodica i ja smo se igrali na način da smo pisali strašne priče. Pa bi tako jedno od drugog „posuđivali“ priče i čitali ih. Mogu reći da je tada počela moja ljubav prema pisanju. Smatrao sam da su moji talenti druge stvari jer sam volio film i zamišljao sebe kao glumca, pored toga bio sam dio fire-show grupe jer su mi jako dobro išle akrobacije sa vatrom.
Kako si došao na ideju, da pišeš, jer znamo da smo i mi pokušavali mnogo stvari u životu, a nijednu nismo završili, kako to da si opstao odnosno da si nastavio pisati?
-Mislim da sam u životu puno stvari započeo, a malo njih i završio. Bez obzira koliko uspješan ili neuspješan bio, odustajao sam od stvari koje nisu u meni budili ono nešto poput pisanje. Čisti dokaz je film koji je osvojio drugo mjesto. U Američkom kutku je dolazila redateljica iz Amerike koja je bila oduševljena filmom jer do samog kraja nije znala ishod. Dala mi je i svoje kontakte i rekla da joj se javim kad snimim drugi film, ali ja sam i tada znao da se neću baviti time.
Međutim, od pisanja ne odustajem bez obzira na rezultate. To je i razlog zbog kojeg nisam objavljivao, a možda i ne bi da me dragi ljudi nisu podstakli na to.
Da li si dobio kakve kritike za roman i ako jeste ko ti je ih dao?
-Prije svega, smatram da sam sam sebi noćna mora po pitanju kritika. Samokritičan sam, kako u pisanju tako i u poslu. I to moje bivše kolege iz PRONI Centra za omladinski razvoj najbolje znaju. Zacrtane ciljeve uvijek pokušavam nadmašiti, a nikako ne dozvoljavam da nešto ide ispod zamišljenog nivoa.
Prva osoba koja je pročitala roman je moja prijateljica Iva Volarić koja mi je ujedno i kritičar. Najviše volim njenu kritiku, jer iskrenost koja je izgradila naše prijateljstvo je meni garancija da će mi reći „Ok, to je dobro“ ili „Ok, to ne valja“.
Za roman „Mjesec je svjedok“ sam dobio kritike od tri naša pisca. Jedan od njih, koji je ujedno i recenzent je Žarko Milenić, pisac iz Brčkog. Pored njega, pozitivne kritike sam dobio i od Šime Ešića, koji je istakao da moj prvijenac pruža puno više nego je očekivao.
Da li su na tebe utjecale te kritike i ako jesu na koji način?
-Uvijek je lijepo čuti pohvalu za nešto što radite, pogotovo ako je to knjiga koja zahtjeva nekoliko mjeseci rada na njoj. Dali ste dio svog vremena u „proizvod“ koji ste spremni podijeliti sa širom masom. Iskreno, nekada mi to i nije jednostavno. Jer moje pisanje i moje knjige su dio mene, strana mene koju poznaje nekoliko ljudi, a neke strane sebe nismo nikada spremni pokazati, zar ne? Meni su kritike vjetar u leđa da se izborim sa svim preprekama i pružim svom romanu priliku da uvede čitatelje u svijet mojih likova, kojima ja vjerujem. Vjerujem da mogu držati pažnju čitatelja i natjerati ih da suosjećaju sa onim što se dešava Seleni, Adrijanu i drugim likovima koji imaju svoje priče.
Da li si mjenjao svoj roman sa obzirom da godinama stičeš iskutsvo i da samim tim budeš zreliji?
-Smatram da nema smisla mijenjati ili dorađivati roman. Priča je napisana onako kako ju je tadašnji Damir zamislio. I sadašnji ja, smatra da to treba ispoštovati, kao i sve moje periode odrastanja. Prvu knjigu sam napisao sa 13 godina i jedini primjerak je u Zagrebu. Priča koja je smještena u doba kraljeva, vitezova i čarolija. Razmišljao sam čak da oživim tu knjigu, ali mislim da bi tada to bila poprilična izmjena, jer ne znam koliko je živo dijete u meni i kolika je njegova mašta. Ali neka bude jedan od budućih izazova.
Danas ispitujem druge žanrove i radim na pričama koje su drugačije od priče koju vam donosim u knjizi „Mjesec je svjedok“. Najviše što želim jeste donijeti nešto novo, a nadam se da ću to uspjeti sa knjigom na kojoj radim.
Zašto traje toliko godina izdavanje ove knjige?
-Hm, prije svega pisao sam za sebe i krug ljudi koji vole moj stil pisanja kao i moje priče. Nisam imao ambicija da objavljujem jer nisam bio spreman otkriti taj dio sebe ljudima. Tek prije dvije ili tri godine sam zaista počeo razmišljati o mogućnostima da objavljujem svoje romane i tada sam lagano počeo da se raspitujem o načinu i koracima koji bi doveli moj roman u ruke ljubitelja ovog žanra. Sada idem svom snagom naprijed i sa željom da pronađem svoje mjesto pod književnim nebom. Vjerujem da ću uskoro i to uspjeti, te da ćete uskoro dobiti poziv na promociju knjige „Mjesec je svjedok“
Kada si shvatio da bi ti trebao da se baviš pisanjem ili je to samo tvoj hobi?
-Volio bi se u potpunosti posvetiti pisanju, ali nisam siguran koliko je to moguće s obzirom da u Bosni i Hercegovini to ide malo teže. Te da umjetnost nije na cijeni kao nekada prije. Doduše postoje i druge opcije van granica naše zemlje. Ako ništa, vjerujem da se trudom i radom sve može ostvariti. Idem ka tom cilju i za sada sam pun entuzijazma, vjere u sebe i ono što radim.
Trenutno si u Leipzigu, zbog čega?
-U Leipzigu sam na „Erasmus + programu“, kao EVS volonter. Odlučio sam dati sebi priliku da usavršim engleski jezik, i da naučim njemački jezik. Situacija u Bosni i Hercegovini je takva da sam znao da neću naći posao, onda zašto provesti godinu dana radeći ništa. Ovako se usavršavam, a i radim ono što volim- okružen sam djecom koje učim i od kojih učim. Pored toga, htio sam mladima približiti „Erasmus +“ program i biti im motiv da urade isto. O svom iskustvu i EVS avanturama pišem na facebook stranici „365 dana- priče iz vana“.
Pošto je glavni problem bio pronalazak sponzora, gdje si sve tražio sponzorstvo i na koje načine?
-Bitku, koja je presudna za roman, ne vodim samo ja. Nažalost svi pisci, čak i oni koji imaju svoje mjesto pod književnim nebom vode ovu bitku. Zašto je tako teško naći sponzora za ovaj vid umjetnosti, zaista ne znam. Ja sam pokušao kontaktirati sponzore putem telefonskih poziva, putem maila, a sa nekima sam organizirao i sastanke. Ono što je najžalosnije da od 20 emailove, dobijem jedan ili nijedan odgovor. I naravno, taj jedan je negativan. Ali vjerujte u tim momentima budem zahvalan na odgovoru i idem dalje. Niko nikad ne treba da vam bude prepreka ili razlog da odustanete od onog što volite.
Da li bi pristao na neki vid kompenzacije tj. da izdavaču ne daješ novac u kešu, nego da sklopiš ugovor sa njima, pa sad neki dio procenta od prodaje da ide izdavaču?
-Mislim da je ovaj vid poslovanja normalan u svakoj drugoj zemlji. Nisam iskusan u tom polju, ali smatram da je to najbolji način plasiranja knjige. Čak, šta više, mislim da to tako i ide sa ovim afirmisanim piscima. S obzirom da sam ja još uvijek nepoznat, ne mogu očekivati ovaj vid saradnje. Ali ja vjerujem u sebe i vjerujem da će doći vrijeme kada ću na taj način plasirati svoje knjige čitateljima.
Da li želiš ostati samo u jednom žanru ili planiraš “šarati”?
-Prva knjiga koju sam napisao je bila za djecu. Knjiga koju želim objaviti je svrstana u ljubavni žanr romana, a knjiga na kojoj trenutno radim je horor priča. Mislim da vam je jasno da šaram. Sad da li je to šaranje moj stil ili se jednostavno pokušavam pronaći u određenom žanru, nisam siguran. Ono što sam siguran jeste da je stil pisanja zanimljiv, ispunjen detaljima i događajima koji nisu predvidivi. Zatim, trudim se pisati o nečemu što se ne nalazi u svakoj drugoj knjizi. Trudim se biti inovativan.
Dio iz poglavlja “San o Anabeli”:”…Znaš, volio bi te sanjati. Sjećam se tvog lika dobro, sjećam se tvoje mekane kose pod mojim rukama, drhtaja tvog tijela, tvog mirisa… svega. Ali eto želio bih još jednom da te dodirnem, da te zagrlim. Valjda poslije sedamnaest godina to zaslužujem- očajno će Emilijan. Imao je zaista neodoljivu želju, koja je na kraju krajeva bila preskromna za čovjeka koji voli tolike godine, koji je vjeran tolike godine. – Kažu da san traje pet sekundi- nastavi Emlijan umiljatim glasom, prepunim bola i žudnje.- Molim te Bože, daj mi pet sekundi. Samo tih pet sekundi tebi beznačajnih, a meni toliko važnih. Sklopio je oči s nadom da će mu Bog ispuniti želju, da će sanjati svoju ženu, onako kako je pamti. Utonuo je u san… san koji je toliko priželjkivao….”
Nama ostaje samo da mu poželimo mnogo sreće u pronalasku sponzora za izdavanje romana, kako bi i njegova ljubav prema pisanjoj riječi ugledala svjetlost na policama u knjižarama.
