Piše: Edin Zoletić
Mislim da je stvarno nepotrebno naglašavati, kolika je uloga učitelja, nastavnika ili profesora u svakodnevnom življenju, no u kontekstu teksta koji slijedi, važno ju je podcrtati.
Svi smo prošli kroz institucije odgoja i obrazovanja („odgoj“, nisam slučajno postavio na prvo mjesto). Svi se sjećamo, nekih naših „najdražih, najvoljenijih“ ili „omraženih“ predavača ( u daljnjem tekstu, pojam „predavač“ koristit ću kao sinonim za pojmove – učitelj/ica, nastavnik/ica, profesor/ica ).
Lično se sjećam nekih od svojih predavača, kako po dobrome, tako i po nekim drugim situacijama, često i komičnim. Kolege predavači, često zaboravljaju da su oči, u prosjeku najmanje dvadesetoro mladih ljudi , tijekom 45 minuta uperene u nas, i da zapažaju, doslovce – sve. Tako se i ja sjećam izgrebanih nadlanica moje nastavnice geografije, koja je uživala radeći u bašti s ružama. Kao što se sjećam i požutjelih od duhana prstiju nastavnika historije ili profesora u srednjoj školi koji se volio ljuljati na stolici dok ispituje, pa jednom prigodom se previše nagnuo unatrag i pao, sve skupa sa stolicom, tako groteskno da su mu noge ispale iznad katedre ( visok čovjek) …itd.
Dakle, počevši od najbizarnijih pa do onih najozbiljnijih parametara, naše predavače, svjesno ili podsvjesno nosimo sobom cijeli život. I tako je svuda u svijetu. Dakle, osoba koja nosi titulu predavača, nosi i određene odgovornosti i TREBALA bi posjedovati i određene MORALNE karakteristike. Barem one elementarne ( u savršenom kontekstu/društvu – VRHUNSKE). Jer svaka na času izgovorena ( ili neizgovorena!) riječ, može ostati u mladim mozgovima i nekad u budućnosti utjecati na neke aspekte njihovih života. Shodno tome, nepotističko zapošljavanje PODOBNIH a ne STRUČNIH u našem društvu, logično konsekventno nosi i određene posljedice. Posljedicama ovih „posljedica“ neka se bave budući psiholozi i sociolozi (nažalost…), ja ću ovom prilikom javno, pokazati i opisati neke od moralnih „kvaliteta“ suvremenih nam bosanskih predavača…. ( nisam nihilst ili radikalist, i nije sve crno, ima nasreću i nadasve profesionalnih i odličnih predavača ). S obzirom na okolnosti koje sam opisao u prethodnom tekstu, radio sam u mnogo škola, tako da imam odveć materijala, koji ne bi mogao stati u jedan tekst pa ću odabrati samo one, najplastičnije primjere. A to sve počinje još s fakulteta…
Negdje na trećoj godini, na pauzi za kafu između predavanja, riječi jedne od kolegica duboko su mi se urezale u pamćenje: „Ma samo da diplomiram i dođem na budžet, ne moram se ni udat'“ (Dotičnoj se ostvarila želja, radi „za stalno“, u jednoj od tuzlanskih „elitnih“ škola, mada se u međuvremenu udala. Poslije na ispitu, kod „gromade“ od čovjeka i profesora Marka Vešovića, ista je na pitanje: „Kolegice, recite nam nešto o liku Goria“, izjavila – „Izvinite profesore, nisam stigla pročitati sve romane od Zole…“).
Jednom (ne) zgodom, u zbornici, u jednoj od najstarijih tuzlanskih osnovnih škola, preko puta mene predavačacica (na pauzi velikog odmora), nakon što je završila s obilnim doručkom kaže: „Haiiii (japansko-samurajski poklik), jesam se n a d a v a l a jogurta“, i otkopča dugme od suknje… Treba li da napomenem, da gospođa radi „za stalno?“
U jednoj srednjoj školi, u knjizi dežurstva pak, kolegica po struci napisa: „Nastava j e s e odvijala po utvrđenom rasporedu časova“. U pismenoj zadaći, kada pročitam da učenik skupa piše pomoćni glagol i povratnu zamjenicu, automatski umanjujem ocjenu. Šta da umanjim kolegici koju je Ministarstvo „za stalno“ uposlilo….?
Ili, u Banovićima u Mješovitoj srednjoj školi, kada sam čuo g r u p u predavača kako tabire savremena politička zbivanja i kao zaključak iznose: „Mi smo se svojih Srba davno kutarisali…“ (fašizam po definiciji op.a.)
Tako su i kod jednog predavača književnosti učenici ostali „zakinuti“ za cijelu antičku književnost („čitajte nešto iz drugih predmeta dok ja tipkam po mobitelu“) jer dotična, odgovorno tvrdim, nije pročitala niti jedno jedino djelo antičke književnosti…
Na hodniku jedne škole, pedagogica me zaustavlja uzvikom „hej“. Ne zna se, duša draga, ni obratiti „per vu“ ( najosnovniji bonton).
Radeći tako svukuda, čovjek se nagleda i nasluša koječega. Pa tako sam i bio svjedok žučne rasprave predavača prilikom raspoređivanja i preuzimanja prvih, tek upisanih razreda (prvačića). Jer svaki predavač, traži sebi odjeljenje sa „najuglednijim roditeljima“(doktori, političari, bogati privatnici …itd.). Na kraju, su živu djecu ( kao neke karte, žetone, šta li već) „raskvitali“ između sebe. Kao kada razbojnici dijele ukradeni plijen…
A raznorazne školske proslave kolegijalne! To je tek priča sama za sebe. Možda bi najbolje bilo da citiram Balaševića: „… parada pijanstva i kiča…“, uz obaveznu turbofolk muziku koja para sluh i vrijeđa inteligenciju.
O pravilnom izgovoru vokala i riječi na časovima nekih predavača – suvišno je i govoriti („varedni“ umjesto vanredni, „situvacija“ umjesto situacija, „infrakt“ umjesto infarkt, itd.itd….).
Jedna učiteljica kaže:“ Ja imam u razredu malog s posebnim potrebama, nisu nas na fakultetu naučili kako da radimo Šnjima…“
Ima ovakvih ili sličnih primjera još pregršt. Srećom, ima i onih dobrih. No, tendencija najosnovnijeg etičkog ponašanja, djelovanja i rada predavača – u silaznoj je putanji… a sve kao posljedica već napomenutog, nepotističkog zapošljavanja po podobnosti a ne kvalitetu. I stvarno se, NAJOZBILJNIJE trebamo i zapitati i ozbiljno zabrinuti – „KO NAM TO SVE DJECU UČI?“.
Moram, na kraju dodati i opasku, da nije lijepo „iznositi prljav veš pred komšije“, no situacija je takva, da jednostavno se ne može više šutjeti.
Imam i ja jednog „malog s posebnim potrebama“, za sve one koje ovakvi tekstovi, kao, mnogo užasavaju i tamgiraju (umjesto tangiraju, iako riječ kao posuđenica i nije baš neki izbor kao takav).
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
