Dvaput je, u samo desetak dana, pokušaj drskog miješanja hrvatske politike i diplomatije u naše unutrašnje prilike – konkretno: u izborno zakonodavstvo – doživio debakl: najprije u Deklaraciji NATO-a, a onda i u Rezoluciji Evropskog parlamenta odbijeno je uvršavanje „legitimnog predstavljanja“ i „konstitutivnih naroda“ u ove dokumente, čime je Evropa pokazala da joj je prioritet pojedinac, čovjek, građanin, a sve ostalo, pogotovo etnonacionalna segregacija i tor-izolacija, neprihvatljivi i nazadni
UZ TO ŠTO SU BILI SASVIM OČEKIVANI, jer su izraz dosljednosti i vjernosti demokratskim principima i standardima građanske Evrope, potezi autora NATO-ve Deklaracije i Rezolucije Evropskog parlamenta, a obje s briselskim adresama, izazvali su i neočekivane reakcije. Prvo, s hrvatske strane – iz Hrvatske i iz naše zemlje – a potom i besmislenu i štetnu politizaciju. I to s obje strane: i one koja se smatra gubitničkom i one koja se, na mjestimično neukusan način, proglasila pobjednikom.
U suštini, ne radi se ni o čijoj pobjedi, ni porazu. Hrvatska politika i diplomatija su, možda, zadobili osjećaj poraza, ako ne i debakla. Zato što se, s jedne strane, nastavljaju miješati u unutrašnje stvari naše zemlje, i to u važnoj i osjetljivoj oblasti kakvo je izborno zakonodavstvo, a s druge zaoštravaju suprotnosti, koje hronično vladaju između domaćih političkih i nacionalnih tabora. Pa se ne bi trebalo čuditi ako se, u reakcijama kojih će još biti, antagonizmi prodube, a u opticaju budu i neke neprimjerene, politički nepromišljene i nikome korisne alatke.
SAM ČIN RASPRAVE I GLASANJA u Evropskom parlamentu, sudeći po medijskoj slici, doprinio je uobličavanju domaćeg utiska – zato je to tako važna domaća tema – o tome ne šta liči ovo briselsko društvo. U golemoj parlamenatrnoj sali, u kojoj je skoro 800 stolica, u trenutku raspetljavanja konačnog teksta Rezolucije, vidjelo se, jedva da je bio svaki deseti poslanik. Žučno nastojanje hrvatskih predstavnika – prije svega Željane Zovko, naše nekadašnje ambasadorice, Tonina Picule, koga pamtimo kao socijaldemokratu, pa drevne desničarke Ruže Tomašić, te Sunčane Glavak – bijahu „efektni“ pucnju u prazno, pred većinom Parlamenta. Na to je, sigurno, uticala nedavna odluka Njemačke državne skupštine, koja je istog duha i isto otporna na „konstitutivnost“ i „legitimnost“. Nisu pomogle ni zapaljive, nacionalno nabrušene riječi Ž. Zovko, koja je stav parlamentarne većine uporedila sa – ni manje, ni više – Miloševićem od prije trideset godina.
Sve to na jednu, a na drugu stranu upornost većine u Parlamentu Evrope da, kad se već, na temelju Izvještaja o BiH u 2020. godini, upušta u donošenje Rezolucije o našoj zemlji, odigra svoju dobro plaćenu ulogu. To nam je pomoglo da jasnije sagledamo ulogu i značaj ovog parlamenta,posebno da se jasno razazna profil onih koji bi da urede i uljude Zapadni Balkan, a i slika onih – manjine, srećom – koji bi da taj dio Evrope podrede svojim ćejfovima, interesima i potrebama.
PRILIČNO ČUDNO, ŠTO MOŽE biti prevedeno i u termine krajnje besperspektivno i uludo – zvuči ono što su hrvatska politika i diplomatija, ništa ne naučivši iz nedavne Deklaracije NATO-a, pokušale sedam dana kasnije. Zato se vrlo umjesnim (tačnim!) čini stav zagrebačkog analitičara Davora Gjenera, koji smatra da „Dragan Čović vodi svoju politiku, stvara savezništva prema svojim interesima ili sukladno obavezama i repovima iz prošlosti koje ima“. Ocjenjujući Rezoluciju hrvatskim porazom, Gjenero podsjeća da evropske institucije prije svega žele provesti odluke Evropskog suda za ljudska prava, od slučaja „Sejdić-Finci“ nadalje, jer je to odavno ozbiljan problem i za BiH i za međunarodnu zajednicu. Istu onu, koja ne voli nesupjehe i, pogotovo, otpore onih koji su za neuspjehe zaslužni.
Izgleda, međutim, da kod nas još ima onih, koji su zalutali u politiku i vlast i koji – uz neizbježne zakletve u narod i interes naroda, a zapravo za svoj groš i svoje bisage – ne shvataju da se odluke svih, a naročito međunarodnih sudova ne komentarišu i ne osporavaju, već samo provode. Najprije to, kad je o evropskim aršinima riječ, važi za osjetljivo područje ljudskih prava i sloboda. One su u našim uslovima odavno ugružene, osporene i otete, pa se politika, zasnovana na tradiciji neevopske tvrdoglavosti i izopačenosti, kad-tad mora pomiriti s fijaskom. Ovog puta je to hrvatska politika, pomognuta diplomatijom, iako nije usamljena u miješanju u unutrašnje bosanskohercegovačke prilike, uz izgovor o zaštiti i odbrani „legitimiteta“ i konstitutivnosti“ Hrvata u BiH. Ne videći – ili, ipak, ne želeći da to vidi i uvaži – da Evropu najviše i najprije zanima čovjek, pojedinac, građanin, pa tek onda sve ostalo, npr. etnonacionalna segregacija i izolacija u torove. I da, zato, građanska BiH – volio to neko ili ne – teško da ima alternativu.
Piše: Zlatko Dukić
