Piše: Mario Vranješ
Nema više ponora ni ponosa između nas. Nema praznog prostora niti nedoumica.
Nema nedorečenih stvari, nema nepoznanica.
Nema ni nas među nama, niti nas među njima. Nema ni usamljenosti, nema ni prijateljstva.
Nema ni pogleda niti srama. Nema ničega među mnoštvom, nekada, naših stvari.
Jedino što je sada između nas je stol sa par pića na njemu, dvije barske stolice, kutija cigara i piksla. Jedino što nas spaja je tvoje prigovaranje na mom trećem duplom stocku i fanti i moj podsmjeh na tvom trećem bistrom soku od borovnice.
I možda pokoji uzdah, nelagoda trenutka u kojem jesmo, kada se ima malo za reći, a još manje za ostati još koji tren.
I kao da jedva čekamo, čeznemo, da neko napravi prvi pokret ka mobilnom, ili torbici, ka izlazu iz kafića.
Jasno je da oboje trebamo da se oslobodimo jedno od drugoga.
Ja trebam slobodu od tvoga stalnog prigovaranja na mome trećem stocku i fanti, a ti na moje podsmjehe na tvoj snobizam i lažni moral.
Ja trebam slobodu od tvoga nerazumijevanja za moja traganja za sobom, a ti trebaš što manje mene u svojoj potrazi za boljim od mene.
Već nam je pun kufer i nas i nečega što drugi misle da jesmo.
Ti samo čekaš da izgovoriš kraj, i da kreneš u shopping jer si na putu ka susretu sa mnom vidjela torbicu koja se idealno slaže sa cipelicama koje si kupila jučer.
Ja jedva čekam da izgubim trag tvoga parfema u nosnicama, da naručim još jedan dupli stock i fantu i da nemam više obavezu da ti popravljam krvnu sliku sa bistrim sokom od borovnice…
