Kao iz bajke! Još kad se gora zazeleni i sunce zablista, ožive slikovite kućice! A iz šume odasvud istrče hobiti, malešna draga bića, usred zemlje Bosne!
– Volim neobična, maštovita, štosna mjesta. Putujući svijetom, obilazeći slične destinacije, palo mi je na pamet napraviti nešto ovdje, u našem prekrasnom selu Rakova Noga. Prvo sam mislila praviti kućice na drveću, ali ovdje je velika vlaga i klima nije baš pogodna za takvu zamisao. Onda sam vidjela kako je Novi Zeland promovirao Hobbiton širom svijeta i odlučila – to je to! Sestre su mi bile najveća podrška, ali roditelje je trebalo nagovarati.
Četiri sestre u ćaće i matere: Miličevići – Marija, s njom upravo razgovaramo, Milijana, Vedrana i Valentina. U Kreševu bosanskom, drevnom gradu rudara i kovača, pola sata zapadno od Sarajeva, na razvodnici jadranskog i crnomorskog slijeva, nešto sjevernije od geografske granice između Bosne i Hercegovine.
Iza projekta stoje četiri sestre – Milijana, Vedrana i Marija Miličević. Četvrta sestra Valentina, kažu, ‘vazda’ studira pa je nismo upoznali
– Imamo građevinsku tvrtku, vodi je otac i logično je bilo da naša firma realizira projekt. Tata je popustio nakon pola godine!
Dugo su razmišljali o lokaciji i tražili pravo mjesto, da bi na koncu shvatili – pa gdje bi bosanski Hobbiton bolje legao nego na vlastitom brdu, na djedovini:
– Golišan se brdo zove. Osunčano, gleda na zapad i s njega je prekrasan pogled u večeri rane: slijeva gledamo u planinu Inač, a zdesna na Vranicu. Pred nama Rakova Noga!
Za nešto manje od godinu dana završene su prve dvije kućice: Marijin “Ober” i Milijanina “Lipa”. Jesenas je to bilo.
– Zašto “Ober”?
– U nas ima ta poznata Oberska jama, gdje su kreševski rudari vadili mineral cinabarit ili rumenicu, pošto je crvenkaste boje. Cinabarit je najvažnija živina ruda, a živu su trebali da bi topili zlato. Budući da sam i ja rudarske struke, lako sam se odlučila za ime “Ober”.
– Čuj to, koje rudarske struke?
– To je obiteljska tradicija: djed mi je bio rudar, tata je rudar, ja sam završila u geologiji, iako mi je i danas žao što nisam išla baš na rudarstvo. To je jedna velika ljubav.
– Čime se baviš u firmi?
– Radim u našem kamenolomu mramoriziranog krečnjaka. Prerađujemo ga za građevinsku industriju, za maltere i fasade. Radimo i karbonatna punila, stočnu kredu…
– Radim u našem kamenolomu mramoriziranog krečnjaka. Prerađujemo ga za građevinsku industriju, za maltere i fasade. Radimo i karbonatna punila, stočnu kredu…
– Kakvu sad stoku i kredu?!
– Ništa ne znate, to vam je za dohranu koka, da imaju bolja jaja! Zato koke i kljucaju kamenčiće, kalcija im treba. I kravama se dodaje, miješa se sa stočnom hranom kao dohrana.
– Jesi potkovana u struci, pravo!
– Ha-ha-ha… Koristi se i u građevini, za nasipe na cestama, asfalte i filere.
– A zašto ti je kućica u crvenim tonovima?
– Pa zbog cinabarita, onog crvenkastog minerala iz Oberske jame!
– Ima logike!
– Pa dobro jutro…
Nad kućicama je pola metra zemlje. Pa trava. Dobra toplinska izolacija: zimi drži toplinu, ljeti svježinu.
Ko u onom davnom vicu. Eto ti Bosanca kući iz Njemačke. Donio termosicu pa objašnjava: “Zimi hladno, ti fino uspeš čaj u termosku i ona drži toplo. Ljeti vrućina, ti naspeš hladnu pivu u termosku i ona drži hladno.” Svi oduševljeni, kad upita jedan: “Dobro, bolan, al kako termoska zna kad je zima, kad ljeto?!”
Sve je u kućicama kao nekada, rekosmo, kao iz bajke. Iz drevne zemlje bosanske i hercegovačke, mistične i zagonetne, neobično lijepe, neobjašnjive, nesvakidašnje, tragične i poharane, neshvaćene, tvrde i prkosne, iskrvarene. Jedne i jedine. Gdje su ljudi i život vjekovima kovali jedni druge. Gdje je, na koncu, brat skakao bratu za vrat.
U zemlji Makovih nepokorenih kamenih spavača, stećaka i mramorja, prekrasnih epitafa, naprimjer: “Dobri junak ja bih, molju ja se vas, ne ticajte! Vi ćete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi.” Gdje su gore Zvijezda, Perun, Bogoš i Veles (Velež), mitološka staroslavenska prostrana pozornica, srce željezno, duh optočen srebrom i zlatom, gdje bistre vode teku i vodene vile plešu, baš tu je Vladimir Nazor napisao nadahnuto: “Prenj planina nije, divova je kuća…”
Gdje i piramide neki traže! U kraju kojemu je sjajna Ismeta Krvavac otpjevala himnu “Zemljo moja”: “… I dok ja nisam tu, pokraj nje, da skupa predamo se snu, svaku noć čujem glas koji zove, dođi, sreća čeka nas…”
Pa gdje bi drugdje nego na ovim našim stranama moglo niknuti nešto poput kreševskog Hobbitona sestara Miličević u selu Rakova Noga na brdu Golišanu?!
Valentine nikad nema kad naiđu novinari! Vazda studira! Pa kako ćemo se raspričati o četiri sestre kad su na slici samo tri?!
Valentinina kućica za hobite zvat će se “Čador”. Marija objašnjava da se tako zove jedan od vrhova planine Bitovnje, čiji se dio nalazi u kreševskoj općini:
– Trebala bi biti uređena po uzoru na katune, drevne čobanske stanove, planinske kolibe, gdje su ljudi ljeti izvodili stada, muzli i sirili mlijeko. S janjećim kožama, drvenim posudama za mlijeko i sir, vunenim predivima i slično.
A peta bi trebala biti roditeljska kućica – “Citrin”. To je kvarcni kristal žućkastog sjaja. Kažu sestre da je rijedak u svijetu, a u Kreševu da ga ima. Pa bi u kućici bilo sve u tom stilu, sa zidovima nalik stijeni prošaranoj tim kristalom.
Bude li nekada i šesta, mogla bi se zvati “Majdan”, sredili bi je po uzoru na tradicijske kreševke kovačnice. Planova je pun kufer! Naprimjer, kućice će imati po mali SPA centar – s ozidanom kadom i ložištem. U blizini je izvor mineralne i ljekovite vode, sestre će je dovesti do hobitskog naselja, zagrijavati je i puniti kade, gostima za užitak i opuštanje. Napravit će i saune, dječje igralište, avanturistički park.
– Sve sami radimo, zabavno nam je i uživamo. Imamo podršku sela i grada. Za razliku od nekih projekata eko-sela i slično, nama je jako bitna privatnost gostiju: moja kućica, moja slobodica! Da vam ne zaviruje svatko kroz prozor ili gleda u kadu – kaže Marija.
Kućicu je dobila i maca, pazite joj imena: Azrael (duhovno biće) Kate (bosanska kraljica Katarina) Milishian (Miličević). Dobro da nije Kardashian! Udomljena, slomljena repa, ostavili je na cesti, pred kućom naših sestara u Rakovoj Nozi. Tu je i pas slične sudbine – Šargo. Nismo ga zatekli, stvori se čim nanjuši roštilj!
– Već smo ugostili 300 ljudi, a nismo se još zamahali – veli Marija.
Vedrana nije najstarija, druga je po redu, al’ njezina će kućica biti najveća:
– Kraljevska! “Bedem”. S kulama, sve u tom nekom srednjovjekovnom stilu.
– Zašto kraljevska?
– Zato što je Kreševo stari kraljevski grad! Tu je boravila Katarina Kosača Kotromanić, bosanska kraljica, neki kažu posljednja, neki pretposljednja. Supruga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića. Govorimo o vremenu prije turskih osvajanja…
Vedrana vjeruje da će i njezina kućica biti gotova ove godine. Valjda će stići, uz poslovne obveze, kojih nije malo:
– Vodim punionicu vode, direktorica sam obiteljske tvrtke. Voda se zove Nevra, izvire u istoimenoj kotlini, prava planinska: čista, bistra i zdrava, na šest Celzijevih stupnjeva u izvoru. Nevra u prijevodu znači Božja bjelina, čistoća…
Milijana je najstarija. Arhitektica. Također u obiteljskom poduzeću. Evo je u toplom zelenom džemperu uz vrat, pa se dobro slaže sa zelenim tonovima svoje kućice. Jedne od dviju već dovršenih:
– Nije slučajno! Volim zelenu boju, boju prirode. A kućica mi se zove “Lipa”, to je divno selo mog djetinjstva, bake i djeda, tu sam odrasla. Bez struje i vode, uvečer smo palili lampe, grijali se na drva. Duh tog sela unijela sam u ovu kućicu.
– Šta kažu gosti?
– Oduševljeni! I svi ti predmeti i namještaj koje sam unijela šire tu jednu toplinu bakine kuće i djetinjstva u Lipi. A gosti nam stižu iz cijele regije: Hrvatske, Srbije, Crne Gore, posebno iz ove naše bosanske dijaspore. Pa iz Bugarske, Švicarske, Austrije.
Eto, a što vi još čekate! Froddo, Pippin i Sam već su na putu.
