Na dan našeg kolektivnog rođenja, tamo sada već daleke 1991. godine, dva su čovjeka svojom šutnjom odbila ponuđene torte i naslove i tim činom koji je zgrozio nas tek rođene zauvijek se u obrisanu kolektivnu memoriju upisaše kao izdajnici roda svoga i naroda jednog u krvi rođenog. Jedan je šutio među cvrkutom grdelina u bungalovu supetarskog kampa, drugi je sa starim pasošem zemlje koja je nestala u dimu otišao svojoj porodici u Beograd.
Neviđena hajka koja je tih dana krenula s Pantovčaka od jednog šizofrenog egomanijaka koji nije trpio odbijanja i jednog ulizice koji nestade sa političke scene, a Pašalić se zvao, krenula je mojom zemljom poput lavine rušeći sve pred sobom, tih dana drznuti se kazati da si rođen puno prije novoproglašenog rođendana i da si imao prijatelje van granice bila je izuzetna hrabrost ali i svetogrđe, te godine oni koji nisu bili s nama bili su protiv nas.
Sudbina je htjela da moj Split bude grad koji će spojiti ta dva izdajnika, a list koji će se usuditi objaviti njihova svjedočanstva bijaše “Feral tribune”. Miljenko Smoje i Rade Šerbedžija hrabro su i glasno kazali da je zemlja koju su oni držali za svoju nestala ali da iz nje još uvijek nisu nestali ljudi, ljudi s kojima su oni proveli mladost i karijere, ljudi koje su oni nazivali prijateljima. Jedan po jedan ti su im ljudi javno okretali leđa ostavivši ih tako ogorčene i same na udaru svake budale koja je sebi uzimala za pravo da napiše bilo što o njima, da svoj sud. Miljenko Smoje, stari bard polomljene lutnje bio je na zalasku života ali Rade Šerbedžija srećom nije, Rade je vjerujući u sebe i u svoj talent otišao sa jednim koferom u svijet zalupivši vrata za sobom u nakani da se više nikada ne vrati ostavivši oproštajno pismo koje je raspizdilo sve nacionaliste s obje strane. Rade Šerbedžija odbio se svrstati u bilo kakav tor, Rade Šerbedžija svoju izdaju smatrao je moralnim činom, s njegove točke gledišta izdaju nije počinio on već je bio izdan, i tako se i osjećao, izdan i sam. Izdali su ga kolektivno praktički svi osim malih ljudi s kojima se susretao te dane, izdali su ga javni i kulturni djelatnici, izdali ga nisu jedino njegovi konobari i nekolicina hrabrih ljudi iz jednog lista koji se bavio potpuno uzaludnom misijom da se istinom bori protiv primitivizma.
Prolazile su godine a Rade Šerbedžija svoj talent pokazao je svijetu i postao senzacija s Balkana igravši ruske kriminalce ali s vremenom je ponovo postao naš Matan, funcut i veliki glumac, i to je svijet prepoznao i poklonio mu se. Mi koji smo odrasli na njegovim ulogama sa neskrivenim ponosom pratili smo njegovu karijeru i nadali se da će jednom, kada zaboravi sve ono što mu je ovaj nesretni grad izgovorio, kada obriše svu pljuvačku s lica vratiti se u zemlju krvi i meda, da će oprostiti.
Velike ljude ne čine profesije niti uloge, veliki ljudi su jednostavno veliki, bili oni književnici, novinari ili sportaši, veliki ljudi ne trebaju velike uloge da bi bili veliki, njihove uloge u stvarnom životu učinile su ih velikanima.Rade nije kao mnogi glumci uzeo stranačku iskaznicu niti je pisao javna pisma bilo kome, Rade je svoju veličinu ostavio za stvarnost, ne za fikciju imaginarnog filmskog svijeta i Rade je došao u Split nakon svega otvorena srca i raširenih ruku.
Te večeri na Sustipanu Rade je posjeo moj Split na dekice po zemlji i čitao mu poeziju, te večeri Rade ni u jednom momentu nije spomenuo gadosti koje mu je ovaj grad uradio, Rade je pod zvijezdama pričao o Splitu njegove mladosti, o ljubavi o nostalgiji, Rade je po drugi put ponizio moj Split svojom dobrotom, ljudskošću i svojim kozmopolizmom.
Ponosan sam što živim u Splitu, živjeti u tom kolopetu boja i mirisa mediterana velika je privilegija i veliko zadovoljstvo, sretan sam i ispunjen čovjek, a ono što me posebno veseli i ispunjava ponosom je da sam čovjek koji je Radi i onda i sada pogledao u oči, zagrlio ga i rekao mu da Split nisu ljudi koji ga pljuju već da smo Split mi, ljudi koji ga volimo, našeg Matana suzu didovu i da ćemo ga voljeti i držati kao svoga, kao veličinu do kraja svog života. Splitski kamarjeri, peškaruše i batelanti, mali svit kako ga je zvao Smoje.
“Znam ja to” , rekao je tada i rekao je sada, nakrivivši svoj šešir i ponudivši me čašom Malvazije.
Malvaziju mi piješ u Dalmaciji krst ti jebem Rade!
Autor : Ivo Anić (preuzeto sa tacno.net)
