Tuzlak Muamer Đapo, baš kao i mnogo drugih Bosanaca i Hercegovaca, napustio je našu zemlju ne bi li sebi obezbijedio lagodniji život.
Đapo je, kako kaže, postao “kralj kanadskih ledenih cesta” i jedini je Tuzlak, pa možda čak i Bosanac, koji je vozio po ledu.
“U Kanadu sam došao u avgustu 2014. godine nakon što sam na preporuku prijatelja našao firmu za koju radim na Facebooku. Poslao sam im svoj rezime i nakon dva sata su mi odgovorili na koju e-mail adresu da se javim. Ja nisam vjerovao. Javio sam se i od tada je sve krenulo da se’ ‘odmotava’. Imao sam par skype razgovora, neke testove i ponudili su mi posao koji sam objeručke prihvatio. Nakon što su mi poslali sve potrebne papire za vizu i kada sam ‘izganjao’ vizu, kupili su mi kartu i došao sam”, priča nam Đapo.
Firma za koju radi nalazi se u malom mjestu Moose Jaw, provincija Saskatchewan. Kako nam kaže, tamo je jako hladno, temperature su i do -52 stepena celzijusa, ali su ljeta jako lijepa i topla, ali i posebno kratka.
“Vozim kamion Mack sa 505 konjskih snaga i bruto mase voz 63,5 tona. Roba koju vozim su pretežno žitarice i umjetna gnojiva ljeti, dok je so za ceste zastupljena zimi. Nekada se vozi i frakcioni pijesak koji se koristi u naftnoj industriji. Moja želja za kamionima postoji još od malena, mada mi se ovaj posao nije dao raditi u Bosni ni Evropi, ali zato, hvala Bogu, brzo napredujem ovdje”, kaže Đapo, te dodao:
“U drugoj zimi boravka otišao sam na Ledene Ceste u Northwest Territories, gdje sam vozio eksploziv za rudnike dijamanata Diavik i Ekati. Ove godine sezona je bila jako kratka, jer je zima bila blaga, pa ni sam led nije bio dobar tj. nije bio dovoljno debeo. Putuje se u konvojima po 4, mada kada se stupi na led na Tibbit jezeru nakon prvog portaža (ostrvo koje povezuje jezera), može se spavati i onda se može priključiti nekom konvoju ili u slučaju da neko još tu spava može se krenuti u paru.”
Muamer nakon toga nastavlja pričati svoje doživljaje.
“Vidio sam mnogo divljih životinja od čega i susret sa onim najkrvoločnijim, pa dva puta sa bijelim vukom na portažu 49, sa gorskom kunom na portažu 46 koji je ujedno i granica šuma, jer sjeverno od tog portaža nema vise nikakvog drveća – samo tundra. Jedna tura traje oko dva i pol dana zakonski dozvoljene vožnje.”
Muamer priča kako je ovo jedno prelijepo iskustvo koje nikada ne može zaboraviti.
“Moj san je ostvaren. San koji sam sanjao od malena da vozim kamion u Kanadi, a šlag na tortu jesu ledene ceste koje sam hvala Bogu završio bez ijednog incidenta. Svakako, za mene veliki uspijeh u karijeri”, kaže Đapo i za kraj poručuje:
“Želio bih da poručim mladima u Bosni da je svaki san moguć, baš kao što sam i ja ispunio svoj.”
