J**** ZEMLJU KOJA BOSNE NEMA
Bosna i Hercegovina nije spavala još jednu noć nakon pobjede nad Katarom. Nisu spavali Bosanci i Hercegovci ni u mnogim državama svijeta.
Influenseri u Sjedinjenim Američkim Državama čude se danas Bosancima i Hercegovcima kojih je u Seattlu bilo ni manje ni više nego 30.000, dakle, pola stadiona. Tko ne zna – to je duplo više od kapaciteta stadiona na Bilinom polju u Zenici. Na Hrvatskoj televiziji se iskreno raduju uspjehu BiH, aplauzi se šire na jadranskoj obali kad ekipa BiH postigne gol, u Srbiji njene uspjehe definiraju kao “čudo” i kažu da najveću podršku u regionu ima baš reprezentacija BiH. Jutros na Radio Dalmaciji slušam voditelja koji kaže “živjeli susjedi – i Hajduk”.
Više je pohvalnih tekstova o BiH napisano u ova dva tjedna nego tokom decenija. Ni jedan domaći lider nije ni izdaleka učinio toliko dobrog za ovu državu iako se o tome hvale non-stop. Istovremeno, novi val pozitivnih tesktova tek slijedi kad se BiH počne nadmetati sa domaćinima svjetskog nogometnog prvenstva.
Moje su kolege već napisale da su nogometaši ujedinili državu,
Ali priča o državi “čijim se poljima širi miris ljiljana” nije, naravno, priča o nogometu. To je priča o nadi koja je iz njedara izvukla onu BiH koju svi vole i zbog koje svi kažu – da budem pristojan – “mani zemlju koja Bosne nema”.
To je priča o patnji koju tu zemlja živi kao svakodnevnicu već 35 godina dok je cijepaju, dijele i dok joj političari i mediji ubrizgavaju viruse mržnje. To je priča o zemlji koja se šali na svoj račun, i koja se smije kad se drugi šale na njen račun. To je zemlja koju su zvali “tamnim vilajetom” dok je ona proizvodila golfove, a drugi se hvalili fićom! Ona je u vicevima uvijek oličena u Mujinim i Suljinim glupostima i to joj ne smeta. Nešto me kopka, kako to da nema glupana u vicevima drugih balkanskih naroda? Ili zašto svi kažu “mirna Bosna”, a nitko ne kaže mirna Hrvatska ili mirna Srbija?
Bosna i Hercegovina je zemlja koja je nagodna, ne žali se kad joj otimaju pisce, reditelje, muzičare. Ona ćuti, pati. Njen će Hilmo dovikivati Ivi Andriću “alo pisac, napiše li se što?”, ona je stvorila “Nadrealiste”, pokupila svjetske nagrade za igrane i dokumentarne filmove, To je zemlja koju ubijaju već decenijama i još je nisu sahranili.
Bosna i Hercegovina i njeni građani u inozemstvu ne spavaju samo radi najvećeg uspjeha nogometaša u povijesti nego i zato, ili možda najviše zato, jer mogu da kažu – konačno. Konačno nešto dobro, nešto naše, nešto normalno.
Može biti da ima i onih koji ne spavaju iz drugih razloga.
Da li ste, naime, primjetili, kako su se primirili svi oni parlamentarci, nacionalni lideri, koji javno izjavljuju da navijaju za neke druge zemlje, kako ih je provala energije radosti oduvala sa scene dok čekaju da energija dobra prođe.
A šta ako ne prođe?
Kako bi se tek uplašili kad bi se nekim čudom bosanskohercegovačka dijaspora pojavila u listopadu na glasačkim mjestima. Da li bi to oni proglasili međunarodnom zavjerom protiv njihovih nacionalnih interesa?
