RIJEČI KOJE ODZVANJAJU 500 GODINA
U subotu 9. svibnja, na Dan pobjede, u Pragu sam gledao monodramu “Bosanska kraljica”, autorke Marice Petrović, koju je igrala glumica Ivana Petrović, u produkciji Teatra Kabare iz Tuzle, a u režiji Vlade Keroševića. Zadivljen sam energijom tuzlanske glumice, a u glavi mi još odzvanjaju riječi kraljice Katarine.
“Zemlja Humska, zemlja Bosna,
od postanka do današnjih dana,
dobri ljudi i vladari,
bješe zemlja pravde i blagostanja.
Bosnom je vladala
sloga od davnina,
amanet nam ostavila
Bosanska kraljica Katarina.”
Slušam i pitam se zašto se neki najglasniji bosanskohercegovački Hrvati, čiji je identitet i historijsko porijeklo direktno vezano sa srednjovjekovnom tradicijom ovdašnjih katolika, odriču BiH? Zašto na utakmici u istom gradu, Mostaru, neki navijači pljuju po himni države kojoj pripadaju? Zašto se odriču države u kojoj su vladali i ljiljana koji su katolički simbol?
Ne znam koliko su uzroci u privatnom interesu lidera političkih stranaka sa hrvatskim predznakom, koliko u interesu i ponašanju političara koji stoluju u Sarajevu, niti koliko ih u to gura Zagreb. Jedino što mi je jasno jeste da uzroci nisu samo na jednoj strani.
Istog dana, dakle 9. svibnja, na Dan pobjede, s tugom gledam kako u Hrvatskoj jačaju grupe raznih radikala koji viču da Hrvatska ne treba da slavi Dan pobjede nad fašizmom, a onima koji to obilježavaju viču: “Bando komunistička!” I onda se pitam: Koliko to samo ima tih komunista u Evropi kad ona jednoglasno obilježava sjećanje na pobjedu nad fašizmom? “To je sloboda govora.” “Svako ima pravo da kaže što misli”, kažu oni na vlasti. Da mi je te galamdžije poslati u Njemačku da tamo viču protiv Dana pobjede. Brzo bi završili iza rešetaka.
Znaju li te galamdžije da je u II svjetskom ratu poginulo oko 300.000 partizana, od kojih je tek oko 50.000 bilo članova KPJ? Znaju li da je među poginulim partizanima bila trećina boraca hrvatske nacionalnosti, dakle oko 100.000, među kojima je bilo tek 15% članova KP?
A u Pragu, gdje sam gledao predstavu “Bosanska kraljica”, proslavlja se Dan pobjede. Pametni Česi slave pobjedu nad fašizmom, veličaju svoje heroje iako su imali deset puta manje poginulih vojnika nego, naprimjer, Jugoslavija. Pored toga, daleko najveći broj poginulih čeških vojnika protiv fašizma se borio u stranim vojskama. Vraćam se kući ulicom Jugoslavenskih partizana, uz nju ulice Čehoslovačke armije i Narodne odbrane.
A riječi bosanske kraljice Katarine još odzvanjaju.
“Bosno moja… nisam te izgubila danas.
Izgubili su te oni koji su šutjeli dok si padala.
Nije me slomio neprijatelj.
Slomila me spoznaja da smo sami sebe prodali.
Kako da oprostim zemlji koja je zaboravila biti dom?
Ne ostavljam vam zlato.
Ne ostavljam vam vojsku.
Ostavljam vam sjećanje.
Ako zaboravite ko ste bili —
izgubit ćete se i kad budete slobodni.”
Zbunjen, pitam se: Na koje se doba odnose ove riječi? Na ono prije 500 godina ili na doba u kojem živimo danas?
Nenad Pejić
