BiHVijesti

Palestinska novinarka Ashira Darwish: Moji lanci su vaši lanci. Ako ja ne budem slobodna, nećete biti ni vi




Sedmo izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC) bit će otvoreno svečanom ceremonijom u Bosanskom kulturnom centru, a potom će uslijediti projekcija filma “Tamo gdje masline plaču”.
Ovo potresno i emotivno ostvarenje je djelo rediteljskog dvojca Zaye i Maurizija Benazzo.

Riječ je dirljivom i potresnom dokumentarcu snimljenom 2022. godine, a koji daje pozadinu trenutne situacije u Palestini i iznosi životne i teške priče ljudi koji žive na okupiranoj Zapadnoj obali. Njihove univerzalno ljudske priče govore o međugeneracijskoj boli, traumi i otpornosti.

Jedna od glavnih protagonistica filma je palestinska novinarka i terapeutkinja Ashira Darwish.

Ashira je stigla u Sarajevo na otvaranje festivala, a za Klix.ba progovorila je o spomenutom filmu, situaciji u Palestini, volji i želji palestinskog naroda za slobodom i o nesalomljivom duhu koji im je pomogao da decenijama opstanu na tom prostoru.

Dokumentarni film “Where Olive Trees Weep” na vrlo realan, brutalan, ali i emotivan način prikazuje otpornost, snagu volje i želje za pravdom palestinskog naroda. Koliko je bilo zahtjevno napraviti ovakvo djelo koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim? Što vam je bilo najteže u procesu stvaranja ovog filma?

Mislim da je najteži dio bio izbaciti mnoge priče, morali smo ukloniti ispovijesti dvije bivše političke zatvorenice, priče o lijepim i moćnim ženama koje su bile zatočene i mučene kako bi ih se zaštitilo od bilo kakve izraelske odmazde i ponovnog uhićenja.

U filmu su prikazane brojne scene nasilja, a i sami ste opisali process mučenja kroz koji prolaze Palestinci, a koji ste i osobno doživjeli više puta. No, to Vas osobno, ali i narod Palestine nije slomilo. U čemu je vaša snaga?

Mučenje kojem sam ja bila podvrgnuta ne može se usporediti s onim što se trenutno radi sa zatvorenicima. Ono što sam izdržala smatra se blagim mučenjem, izraelska brutalnost uključuje silovanje, sodomiju i operacije i amputacije bez anestezije. Bila sam traumatizirana svojim iskustvom, kao i mnogi zatvorenici, ali ono što nas čini otpornima je podrška zajednice i vjera koju imamo da je ono što trpimo cijena koju treba platiti za slobodu.

Nažalost, napad Izraela na Palestinu počeo je gotovo prije godinu dana i ne nazire mu se kraj. Genocid se događa pred očima svijeta, ali nitko ne reagira. Što mislite, kako i zašto se svijet pretvorio u hrpu bešćutne mase kojima je najlakše okrenuti glavu od užasa koji se tamo događaju?

Ljudi širom svijeta stoje uz Palestinu, ali korumpirane i kolonijalne sile još uvijek podržavaju Izrael. Većinom arapskih zemalja i vlasti vladaju opresivni režimi koji surađuju s Izraelom i Amerikom. Više im je stalo do novca i moći nego do krvi drugih Arapa. Kolonijalni zapad ima interese da Izrael bude moćan i suučesnici su u genocidu. Trebamo više ljudi da se pokrenu i natjeraju svoje vlade da prestanu naoružavati i podržavati Izrael.

Ako već države, međunarodne organizacije i politike ne rade ništa da se zaustavi ubijanje Palestinaca, što možemo napraviti mi pojedinci? Kako jedan običan čovjek može pomoći Palestincima?

Bojkotirajte i ne surađujate s izraelskim fitmama, moramo izolirati Izrael od ostatka svijeta kako okupacija više ne bi mogla biti održiva. Ljudi mogu protestirati i biti glas Palestinaca dok nas kolju, mogu pozivati ​​na prekid diplomatskih veza s genocidnim režimom.

Palestina ima veliku podršku naroda Bosne i Hercegovine. Organizirani su brojni prosvjedi, dio naroda je bojkotirao izraelske tvrtke i organizacije, organizirana su brojna događanja prikupljanja humanitarne pomoći. Koliko vam znači podrška onih koji, makar na ovaj način, stoje uz Palestinu?

Zalažemo se za odstupanje od izraelskih organizacija i cionista koji podržavaju državu, ali ne i bojkot sunarodnjaka Židova. Svaki prosvjed, svaki podignuti glas čini razliku za nas, svaki bojkot izravno utječe na nas. Izraelska ekonomija je u kolapsu, oni gube podršku. Da nije bilo ljudi poput vašeg naroda, Izrael bi nas sve ubio. Izbrisali bi cijelu Gazu što još uvijek žele učiniti, ali osjećaju pritisak i morat će prestati.

I BiH je nažalost doživjela genocid koji se u Srebrenici dogodio tokom rata u našoj zemlji. Ni 30 godina poslije, narod se nije u potpunosti oporavio od rata. Što mislite koliko treba pojedincu I društvu da se oporavi u ratnih trauma?

Ono što se dogodilo u Srebrenici je užasno i sigurna sam da su posljedice još uvijek prisutne. Na djecu se prenosi trauma, ali se prenosi i izlječenje. Trauma se može izliječiti kada se društvo i pojedinci potrude da se izliječi. Ako trauma traje, još je teže ako nije pravda zadovoljena. Iz mog iskustva kada kolektivno proživljavamo traumu, iscjeljivanje također mora biti kolektivno u zajednicama i grupnom radu. Također je važno provoditi terapiju traume koja je bazirana na tijelu, baš kao što su ljudi pretrpjeli traumu i psihički i fizički, iscjeljenje počinje tamo.

Posebno emotivne u filmu bile su snimke djece u Gazi koja su bila nasmijana i sretna unatoč “zatvoru” u kojem su rođeni. Vjerujemo da ste razgovarali s gledateljima, s kakvim sve emocijama se bore tijekom i nakon gledanja filma?

Ovo je vrlo snažan film i gotovo svi koji gledaju kažu da ih duboko pogađa. Mnogi ljudi se nadaju da i na ovaj način želimo da ljude potaknemo na akcije, da znaju da nam je potrebna akcija za oslobađanje Palestine, a ne da ljudi budu smrznuti u boli.

U jednom trenutku ste rekli da niste zaplakali 20 godina, što je dovelo i do narušavanja vašeg fizičkog zdravlja. No, na kraju filma ste bili uplakani, kako ste naučili otpustiti i izraziti emocije?

Naučila sam da je ranjivost snaga, i kakav je blagoslov plakati, kakav je to Božji dar koji nam pomaže osloboditi se svih emocija. Shvatila sam da se moram osloboditi indoktrinacije koju sam dobila da jaki ljudi ne plaču i da je plakanje slabost. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da što više plačem manje je traume blokirano u mom tijelu.

Može li doći do promijene mišljenja i svijesti u svijetu na osnovu ovakvih sadržaja kao što je ovaj film?

Toliko ljudi nas je kontaktiralo rekavši da im je film promijenio mišljenje o onome što se sada događa u Palestini i da ih je probudio! Željela bih da se ljudi sjete da smo zajedno jači, da sada znamo više nego ikad da će Palestina biti slobodna i da Palestinci ne trebaju sažaljenje, potrebni su nam snažni probuđeni ljudi koji će stajati uz nas za slobodu i pravdu za sve u svijetu.

Za kraj što biste poručili stanovnicima u BiH?

Želim da ljudi znaju da se možemo izliječiti od traume i izaći jači. Moramo znati učinak traume na tijelo i kako nasljeđujemo traumu od naših predaka da bismo je izliječili. Zapadnjačka terapija razgovorom neće izbrisati učinak rata na vaša tijela i gene. Moj savjet je da budete ljubazni i suosjećajni jedni prema drugima u procesu ozdravljenja i da se okupite u zajednici, u obiteljima kako biste podijelili informacije o traumi i koristili alate koji dolaze iz vaše vlastite kulture, vjere i nasljeđa kako bi se potpuno iscijelili.

Izvor
klix.ba
Back to top button