Činjenica da se tunel trebao početi kopati sa dvije strane zahtijevala je pažljiva određivanja pravca tunela. Radovima na kopanju prilaznog tranšea pristupilo se 28. januara 1993. godine.
Nepovoljni vremenski uvjeti, nedostatak alata i ljudi, granatiranje i slični problemi koji su pratili radove i nisu ulijevali optimizam u ljude. Prvi metri tunela iskopani su 01. februara 1993. godine. Sama organizacija radova bila je izuzetno teška jer nije postojala nikakva telefonska veza, pa je tako jedini način komunikacije bio pretrčavanje piste.
Prokopavanje tunela značio je život za grad Sarajevo, tako se ovaj projekt morao nastaviti i pored svih problema na koje su ljudi nailazili pri njegovoj realizaciji. Za izradu tunela koristilo se željezo prikupljeno u sarajevskim fabrikama a drvo je bilo teško naći tako da su se vertikalni zidovi tunela većinom oblagali metalnim limovima. Na strani Butmira bila je obrnuta situacija.
Željezne konstrukcije bilo je teže pronaći, pa je većina tunela sa te strane uređena u drvetu. Ukupno je iskopano 2800m3 zemlje, ugrađeno je oko 170m3 drevne građe, i 45 tona metala. Tokom 1994. tunelom su postavljene male šine po kojima su išla mala kolica.
Do izgradnje ovog tunela, više od 800 ljudi izgubilo je život na prostoru aerodromskog kompleksa. To je bila posljedica pretrčavanja aerodromske piste, zbog potrebe za osnovnim životnim namirnicama, koje su se mogle nabaviti na slobodnim dijelovima u Butmiru i Hrasnici. Srpska paravojna jedinica locirana u neposrednoj blizini aerodroma nemilosrdno je pucala na svaku civilnu osobu koja je iz nužde pokušavala preći na drugu stranu aerodroma.
Tunel se u zvaničnim razgovorima ARBIH i UN vodio pod imenom “Tunel kojeg nema”. Tunel je bio najstrožija tajna Sarajeva jer pomoću tunela u opkoljeno Sarajevo je stizala hrana, oružje, lijekovi.
Danas je tunel turistička atrakcija i tokom godine ga ponudi veliki broj ljudi iz cijelog svijeta.