Proslavljeni švedski nogometaš Zlatan Ibrahimović je u autobiografskoj knjizi Adrenalin: Moja neispričana priča posebno poglavlje posvetio tetovažama.
Kako je napisao, jedna od njih je posvećena i njegovom preminulom bratu Sapku koji je umro u 42. godini života od leukemije.
“Ne želim razmišljati kakav ću biti kad ostarim i kako će stariti moje tetovaže, namjerno sam ih istetovirao na leđima da ih ne bih gledao. Nemam tetovaže na nogama, tu su samo ožiljci od mog stila igre i moje nogometne historije. Na ruci sam istetovirao datum rođenja mog brata Sapka koji je umro u 42. godini, 30. april 1973. Leukemija ga je odnijela za 14 mjeseci zato ne želim razmišljati o budućnosti i koncentrisan sam na sadašnjost. Pokušavam ne protračiti ni sekunde i biti što je moguće bliži svojim sinovima i provoditi vrijeme s njima i s ljudima koje volim jer znam da život leti i da je dovljan jedan ljekarski pregled da se sve zauvijek promijeni”, napisao je Ibrahimović te dodao:
“Kad sam pitao Sapka kako je primijetio da je bolestan, ispričao mi je da je hodao ulicom i da se najednom počeo čudno osjećati, kao da tone u trotoar. Osjećao se kao da je pod vodom, nije mogao disati. Otišao je odmah u bolnicu i podvrgnuo se nizu pretraga, njemu nisu ništa rekli. Narednog dana, ljekar je nazvao mog oca i sve mu ispričao.
“Kakva je ta leukemija?”, pitao sam ga.
“Agresivna”, odgovorio je tata.
“Ali mi smo jači, dobit ćemo ovu bitku”.
Nakon početnih terapija, stanje mu se pogoršalo, a Zlatanu je bilo jako teško da ga gleda u takvom stanju da bi nedugo poslije i preminuo.
“Sapko je počeo s terapijom, ali mu se stanje u nekoliko mjeseci pogoršalo. Vratio sam se iz Pariza gdje sam igrao i zatekao ga otečenog, bez kose, već se teško kretao. Bilo mi je jako teško gledati ga u takvom stanju. Nisam bio spreman. Morao je piti gomilu lijekova kako bi se osjećao bolje, ali bilo je to tek nakratko. Tata ga je odveo u kupatilo pa se vratio u dnevni boravak i prvi put mi priznao: “Nema nade”. Pogledao sam ga i shvatio ozbiljnost njegovog pogleda. Nisam mogao disati, nisam mogao gutati. Ali, kako? Sapko mi je davao nadu, a tata mi je oduzimao. Sa svom fizičkom snagom koju sam imao, sa svim parama, sa svim bjelosvjetskim poznanstvima, nisam mogao ništa učiniti da pomognem bratu. Osjećao sam se potpuno nemoćno, kao apsolutna nula. Bio sam uništen. Sapku se stanje dodatno pogoršalo, odveli smo ga u jednu ustanovu, ali je tu ostao samo sedam dana. Nije mu odgovaralo. Tada je tata odlučio: “Vratit ću ga kod sebe”: Samo što je on bio iscprljen od boli i napora kojima je bio izložen dok je njegovao sina, 24 sata dnevno preko godinu dana. Nije se odvajao od njega ni na minutu. Oslabio je, više ga nije uspijevao ni podići iako je Sapko već tada bio lagan kao perce. Bio je primoran vratiti ga na kliniku. Krećem prema klinici, zovem tatu, on izlazi odatle i kreće mi u susret pa zajedno odlazimo do Sapkove sobe. Već je u komi. Nepravilno diše. Tata mi objašnjava da se produžavaju intervali između jednog i drugog udisaja. Sjedim u podnožju kreveta, ali teško mi je pogledati brata, ne mogu, samo slušam dah koji se produžava. Nakon 15 minuta, tata govori: “Eto, gotovo je”.
“Šta?”
“Ne diše više”.
Sapko je sačekao da dođem pa onda umro, želio je da budem tu, pored njega. Apsolutno sam ubijeđen u to. Dokasno sam spavao, doručkovao bez žurbe radio sve natenane, ali on me je čekao. Tek kad sam stigao, nakon deset minuta, moj brat je udahnuo posljednji put. Tata ustaje da bi ga pokrio plahtom, a ja ga zaustavljam: “Ne, ne diraj ga. Neka neko drugi to uradi”, dodao je Ibrahimović.
Sapko je ukopan po muslimanskim običajima, a otac se dan poslije vratio sam na njegov grob i plakao cijeli dan, od jutra do večeri.
“Ukop je slijedio muslimanske običaje. Jednostavan lijes rođaci i prijatelji prenose iz ruke u ruku. Ko ga je nosio, pomiče se na čelo kolone kako bi ga ponovo dodao. To je lanac ruku koji prati pokojnika do rake. Za spuštanje platnenim trakama zaduženo je šest najbližih ljudi koje je odabrao tata. Pored groba, gdje su se okupili mnogi kako bi učestvovali u obredu, nekoliko je lopata. Tata uzima jednu i baca prvi komad zemlje u raku. Zatim je red na mene, i ja činim isto, jednom, dvaput, ali dalje ne mogu. Puštam lopatu da padne. Prekriti ga značilo bi prihvatiti da je mrtav, a u mojoj glavi Sapko je još uvijek bio živ. Ne mogu priznati da ga više nema. Bio je premlad, bio je moj brat. Pridružujem se porodici i plačem okružen njima. Tata nije pustio ni suze. Narednog dana vratio se sam na grob i plakao cijeli dan, od jutra do večeri. Objasnio je: “Uradit ću ovo samo jednom i više neću””, završio je legendarni Šveđanin.
