Tuzlanka Ivona Grgić osvojila značajno književno priznanje

Oslobodiše nebesa iz ledene utrobe nekakve rojeve pahulja te hiljadu devesto devedeset i sedme godine kalendarske dok se naša zemlja oporavljala od rata i taj drugi poslijeratni Bajram pade devetog dana februara mjeseca.

Zagrmi veče pred praznik i stariji se ljudi počeše valjati k'o gujavice po podovima svojih kuća vjerujući narodnim kazivanjima prema kojima to liječi kičmene bolove. U kući neimara Jove, oca blizanaca Dejana i Danijela, savi i ove večeri šejtan gnijezdo pod čepom litarske flaše pa se neimar naguta viljamovke rakije, izudara ženu koja jedva pobježe gologlava i neobuvena u mrkli mrak, istjera nejaku djecu na stud i nastavi udovoljavati šejtanu. Blizanci su znali šta slijedi u večerima poput ove pa su, čim se otac prihvatio flaše, iznijeli jakne i čizmice što propuštaju vodu pod verandu i čekali da ih uhvati za haljinče za vratom i uputi u sniježnu noć.

Tako i bi. Tražili su majku u šupi gdje se inače bila skrivala u ovakvim situacijama, ali je ne nađoše. Bilo je četvrt sata do dva ujutro, a njih dvojica su se, zaposlena djetinjstvom i situacijom koja ih nije mašala barem dvaput mjesečno, uputili prema seoskoj autobuskoj stanici, jedinoj osvijetljenoj lokaciji u ovo doba.

Preskakali su barice koje načini mokri snijeg u provaljenim ulegnućima makadamskog puta i čekali prvi radnički autobus čitava četiri sata. Skakutali su k'o purci u vreloj šerpi znajući da ne smiju sjesti na drvenu klupu pod limenom stanicom da ih ne bi onako umorne prevario san. Imali su po osam godina i bili su svjesni da je smrt u zimskim danima bliža nego kragna oko vrata, ista ona kragna za koju ih je otac otoič bio zgrabio.

Radnički bi ih autobus trebao odvesti do kuće nekog hodže ili hafiza, nisu bili sigurni u naziv, koji je, kako ispovijeda njihov drug iz razreda Ahmo Husin čija nena živi blizu tog hafiza, bio toliko darežljiv da je onima koji mu prvi dođu na vrata na dan Bajrama davao čitavih pedeset maraka.

Ahmo je svima u razredu bio pokazao kuću tog hodže ili hafiza, kada su išli u kino sa školom krajem prošle godine, a blizanci su to zapamtili i odlučili tako iz kuće istjerani u ovoj zimskoj noći, kako red nalaže, otići pred kuću i čekati da se iz dimnjaka dim ukaže pa pokucati na vrata, rijet Bajrambarečula, poljubiti hodži ili hafizu ruku i u unutrašnji džep jaknice staviti novac koji im je prijeko potreban da ostvare jedinu želju koju imaju – po četvrtinu hljeba punu salame koju bi dijelili na dva jednaka dijela narednih pedeset školskih dana ne računajući vikende.

Radnički autobus je došao minut prije šest sati, a oni su bili jedini putnici. Vozač komšija je znao šta se sinoć desilo i šta se zapravo dešavalo sve ove godine, opisao ih žalosno pogledom i nije im ni tražio karte koje ionako nisu ni imali niti ih je pitao kuda idu. Kuća pred kojom će čekati ukazivanje dima je bila svega četiri autobuske stanice udaljena od stanice na kojoj su proveli noć i čim su je ugledali ukaza se dim. Polako se privukoše kapiji pa ulaznim vratima. Ovako su privlačili i svojoj kući nakon očevih pijanih noći i izgledali su onako malehni i spori k'o lopovi u izvidnici.

Pokucali su na vrata i tek onda opazili zvono sa lijeve strane. Vrata je otvorila pokrivena žena u crnom. Prepadoše se nikaba i pomaknuše se korak unazad. Iza nje se ukaza čovjek, bezbeli hodža ili hafiz, crne kose prošarane pokojom sijedom vlasi nad ušima.

-Bajram-ba-re… – zamuca prvorođeni blizanac.

– Allah razi olsun! – povikaše domaćini veselo.

– Bajrambarečula! – veselo reče drugi blizanac.

– Bujrum, uđite. – pokaza žena rukom prema unutrašnjosti bosanske kuće opremljene modernim namještajem unutra.

– Hajde da šta prezalogajite – ubaci se hafiz čim pogleda obuću nepoznate djece – hajte, adet je.

– Ali mi ne volimo jesti adet – dodade gladni dječak dok mu se u sjećanju roje majčine riječi da se ne smije jesti po tuđim kućama.

– Djeco moja, adet je isto što i običaj, a običaj je da prvi gosti šta ubace u kljun pa makar zalogajčić.

– Nama je mama rekla da nema jesti po tuđim kućama! – konačno otrese misli dječak.

– Nema možda drugim danima, ali danas je Bajram, stoga nema otići, a da niste makar nešto uzeli.

Dječaci skidoše čižme nadojene sinoćnom bljutavicom i hodom po parketu ostaviše za sobom vlažne, flekave tragove koje iz hanuminih očiju išćeraše slanu vodu što po duši ostavlja tragove koje nijedna ovozemaljska krpa ne opra dok si živ. Skide nikab i pojavi se pred dječacima gologlava noseći u rukama oval pun raznih slanih đakonija koje je nageta nad šporet pripravljala dva dana i dvije noći.

-Hodža, u tebe žena – reče drugorođeni blizanac, inače slobodniji od svog brata u kazivanju naumljenog, čim joj ugleda glavu – ista k'o druge žene. Jest, majke mi!

Hodža i žena se ismijaše iako im do smijeha već dugo nije uprkos prazniku. Njih dvoje su u braku već trinaest godina, ali nikako da im se za to vrijeme kolijavka napuni. Suze su im zbog toga niz obraze k'o otopine snijega niz oluke tekle, dovili su i živjeli u skladu sa svetom knjigom, ali dijete ne zaplaka pod njihovim krovom ni ove godine. Predlagali su mu da dovede ženu na ženu jer to po islamu nije grijeh, da se razvede, da dovede drugu i još ko zna koliko kombinacija od kojih su mu se počele prerano ukazivati one sijede vlasi nad ušima.

-Ja bih, hafize, na ovo malo vode. Što više soka pijem sve sam žedniji. – reče dječak.

Čovjek ustade i ode do kuhinje po vodu gdje je hanuma vadila na tanjir baklavu da počasti dječake. Njihove je čarape stavila na poklopac šporeta da se osuše, a njima dala papuče da obuju.

-Što si ih ostavio same? Mogu šta ukrasti.

-Mi, hanuma, ne krademo – prozbori onaj tiši dječak koji se našao tik iza hafiza sa svojom čašom jer je i on htio vode – jer da krademo ukrali bismo sinoć sebi čizme od drugara Ahmeda i njegovog brata Osmana. Vidjeli smo da su ih zaboravili unijeti, a njihove čizme kvalitet, u Borovu kupljene. Kažu oni da u njih možeš vode nasuti unutar neće propustiti i voda jedanko čuči u čizmama k'o u kanti sve dok je ne prospeš. Isto tako i u baru smiješ stati, voda neće unutar pa neće. Mi volimo bare. Bare nam smokre noge zimi i mama se nakon toga dere. Otac nam smakra obraze suzama čitave godine, a ona nakon toga samo ćuti.

Hanuma se nakon ovoga osjećala gore nego kad je familija za sofrom upita hoće li konačno i kod njih zaplakati. Stid joj poče parati srce pa gorko zaplaka klečeći pred dječakom kojeg je obgrlila rukama.

-Ej – banu i drugi dječak u kuhinju – hodža, kakav ti je ovo adet da ti se u kući plače za Bajram?

Čovjek pomazi dječaka po kosi i svi se skupa uputiše do dnevnog boravka noseći vodu i kolače. Dječaci su se toliko najeli da ih onako umorne i premrzle prevari san, svališe se k'o klade na krevet, a hanuma pokri dječicu i sjede do muža. Bili su tihi da ih ne probude i od tolike tišine sjedeći padoše u san. Probudi ih zvono, trznuše se i skočiše, a deka kojom su pokrili dječake bi smotana, papuče ostavljene na mjesto, a na stolu ih je dočao komad papirića koji su otkinuli iz njene sveske sa receptima. Na komadiću papirića bilo je napisano sa jedne strane pola recepta za hurmašice, a na drugoj uputa da ne piju podvareno mlijeko iz tepsije sa plata jer je jednom dječaku upala čarapa u to mlijeko dok ih je skidao sa poklopca. Gosti su pristizali, postavljali pitanja i potpitanja, hvalili hranu i odlazili svojim kućama. Krajem godine i kod hafiza zaplaka. Dva sina, rumena k'o dvije jabuke i zdravi k'o drijen, stigoše krajem decembra i svojim jakim grlima razbiše tišinu u Mandžića sokaku.

Godine su prolazile jer je to jedino što godine i znaju, a sinovi odrastoše i odoše u bijeli svijet za školama, a hafiz i hanuma ostadoše sami. Hafiz oboli na bubrege i jedino što ga je držalo na ovom svijetu bila je dijaliza na koju je morao ići tri puta sedmično. Muka je trajala punih pet godina, a bilo je noći kada je želio nazor na onaj svijet. Jedne takve noći uze telefon i pokuša makar malo skrenuti misli sa onoga što ga je morilo pa poče čitati ajete iz Kur'ana, tekstove o pripremi tijela za ramazanski post koji samo što nije, a njega sve u prsima poče tušiti što ni ove godine ne smije postiti. U moru lijepih slika i poučnih stvari, naiđe i na priču nepoznatog autora koja se zove „Adet“ pa čim poče čitati suze počeše hrliti napolje preko vodene linije oka i mutiti vid, a on ih je brisao rukavom pidžame i što ih više briše, one postadoše sve krupnije i krupnije. Priču je napisao jedan od onih dječaka, vjerovatno onaj tiši. – pomislio je. Prepoznao je sebe, hanumu koja je ista kao sve žene, čarapu u podvarenom mlijeku i dječake žrtve nasilja što mokrih nogu unesoše nafaku u njegovu kuću na bajramsko jutro prije dvadeset godina. Svu noć oka nije sklopio. Na uranak ga pozva doktor i reče da imaju bubreg za transplantaciju. Pokušavao je svim silama pronaći autora teksta dok se spremao za tešku operaciju, ali niko na internetu nije znao ko je to napisao jer je toliko puta kopirano i podijeljeno da se izvoru priče naprosto zametno trag.

Neki mu je čovjek čak došušnuo da je to pisala nekakva Merima iz Sladne, koja se voli pismeno izražavati u muškom rodu. Hafiz Mehmedalija ubrzo bi operisan i srodi se sa bubregom do Bajrama, a stanovnici Mandžića sokaka u bolnici proslaviše Bajram sa svojim komšijom. Nakon toga, prestade hafiz tražiti one dječake, a danas odrasle ljude jer kako mu mjesni hodža reče:“Ne traži, Meho, Allahove sluge koje ti donesoše nafaku, osjećaćeš im se dovjek dužan, a pogan je to osjećaj i tebi i njima, poćuti me! Već odvoji koliko možeš odvojiti pa i ti kome budi nafakali.“

Meho posluša hodžu, a za njim uzeše taj adet i drugi ljudi iz Mandžića sokaka pa pred svaki Bajram zajedničkim snagama skupe svega što čovjeku može biti od koristi – hrane, novca, koje živinče, odjeće i obuće, pa to sve odnesu onima kojima je zaista potrebno.

-Nema na dunjaluku milije riječi od riječi nafaka, a sijeci me đe sam najtanji, ako iko u ovoj našoj Bosni zna rijet sa sigurnošću šta je to! Niko ne zna šta je, a svi je hoće, jah! – izusti hodža sebi u njedra dok gleda sretne Mandžićane kako teturaju onako pretovareni pred Bajrame.