Reditelj filma “Razlog zbog kojeg skačem” pomaže nam da se riješimo stereotipa i bolje shvatimo način na koji oni posmatraju i doživljavaju svijet.
Broj djece iz autističnog spektra povećava se širom svijeta, upozoravaju stručnjaci, a izuzetak nije ni Bosna i Hercegovina. Da je riječ o još jednom problemu na koji je izostao adekvatan odgovor države, zbog čega su roditelji djece s autizmom prepušteni sami sebi.
Na to ukazuje i činjenica da u našoj državi još uvijek nije poznat tačan broj djece iz autističnog spektra. Prema riječima roditelja, djeca s autizmom od malih nogu nailaze na brojne prepreke uzrokovane uglavnom nerazumijevanjem okoline. Dok čekaju na otvaranje prvog bh. centra za autizam, koji se u Tuzli gradi već pet godina, roditelji jedino utočište pronalaze u udruženjima i nevladinim organizacijama.
Dio društva
Film poput Rothwellovog ostvarenja “Razlog zbog kojeg skačem” važno je pogledati da bismo shvatili i razumjeli zbog čega osobe s autizmom reaguju na način na koji reaguju. Ovakve priče ukazuju na predrasude koje su općeprihvaćene u društvu.
“To što ne mogu govoriti ne znači da nemam šta reći”, glavna je poruka knjige “Zašto skačem”. Autistični Naoki Higashide napisao je kada je imao 13 godina, a koju su na engleski preveli romanopisac David Mitchell i njegova supruga K. A. Yoshida, koji također imaju autističnog sina i kojima je upravo ta knjiga pomogla da ga bolje razumiju i samim tim poboljšaju svoj život.
Inspirisan knjigom koja predstavlja unutrašnji glas osobe s autizmom, reditelj Jerry Rothwell snimio je izuzetno utjecajan dokumentarac. Nudeći uvid u izazove s kojima se osobe s autizmom, ali i njegovi najbliži suočavaju, otkriva jedan sasvim novi, mnogima nepoznati svijet. Mijenja dosadašnji doživljaj osoba s dijagnozom autizma.
Sada zamislite da izgledate isto poput svojih vršnjaka i da se na prvi pogled uopće ne razlikujete, ali da vam oduvijek govore da imate “posebne potrebe”. To postaje problem kada vam u trenutku kada želite izraziti svoje misli i osjećanja riječi jednostavno nestane. Kada ih uspijete izgovoriti one često budu suprotne vašim mislima.
Još veći izazov je kada pored riječi ne uspijevate konrolisati ni sjećanja koja nasumično naviru, impulse iz svoje okoline ili osjećanja što vam, u najmanju ruku, onemogućava da reagujete na odgovarajući način u trenucima u kojima trebate nešto uraditi.
Svakodnevnica je to Naokija Higashide, 28-godišnjaka koji nije bio spreman stati ispred kamere koja bi zabilježila njegovu priču. Zahvaljujući čijem je ogromnom trudu nastao dokument koji daje glas osobama sa autizmom koje društvo često označava kao asocijalne i razbija stereotipe o načinu na koji autistične osobe vide i doživljavaju svijet oko sebe.
Koristeći njegovu priču kao osnovu. Autor filma upoznaje nas sa pet autističnih mladih ljudi koji žive na različitim krajevima svijeta, ali koji se svakodnevno suočavaju sa sličnim ili istim problemima i izazovima.
Indiji nam predstavlja Amrit, autističnu djevojku koja ne uspijeva ostvariti komunikaciju s drugim ljudima. Djevojka koja je spas pronašla u umjetnosti koja joj pomaže da ispolji svoje doživljaje, misli i emocije. Sve što joj se u toku dana dogodi, Amrit pažljivo bilježi bojama na papiru, izražavajući na taj način i sreću i tugu.
Među dirljivim scenama filma je ispovijest njene majke koja priznaje da je u jednom trenutku bila izgubljena i da su zbog nemogućnosti da se sporazumiju i shvate jedna drugu često obje vrištale. Spas su pronašle u umjetnosti koja mladoj Amrit predstavlja određeni vid terapije. Izlaz iz bezizlazne situacije te koja joj u konačnici omogućava da bude prihvaćena u društvu.
U Velikoj Britaniji upoznajemo Jossa (sina producenata filma “Razlog zbog kojeg skačem” – Jeremyja Deara i Stevie Lee), tinejdžera koji za razliku od Amrit govori, ali čije su konstrukcije rečenica često nepovezane i nesuvisle. U nemogućnosti da kontroliše misli, sjećanja i osjećanja koja naviru bez ikakvog reda, Joss istovremeno doživljava prošlost i sadašnjost. Ne uspijevajući da ih razdvoji, zbog čega često spominje stvari koje su se događale prije nekoliko godina ili mjesta koja je posjetio u djetinjstvu.
Zahvaljujući snimcima iz njegovog djetinjstva, koje su za potrebe ovog filma ustupili njegovi roditelji, možemo vidjeti kako je Joss još uvijek “fiksiran” na određene predmete. Naprimjer trafostanice kojima je opsjednut zbog zvuka koji proizvode, a koji on može čuti s ogromne udaljenosti i koji registruje kao “muziku”. Dok njegovi roditelji konstantno razmišljaju o tome šta će biti s njihovim sinom jednog dana kada se ne oni ne budu mogli brinuti o njemu. Jessovo ponašanje postaje agresivnije zbog čega ga u konačnici teška srca smještaju u internat.
Sljedećom pričom autor nas upoznaje s Emmom i Bennom iz Virginije, najboljim prijateljima koji zajedno od djetinjstva pohađaju školu za djecu s posebnim potrebama. Autor nam kroz film pokazuje da takav način komunikacije jeste veoma spor, no jedini je to način da izraze svoje misli i osjećaje. Tako saznajemo da Ben shvata da su mu “uskraćena građanska prava”, kao i da “osobe s autizmom moraju biti uključene u razgovore o autizmu”.
U konačnici putujemo u zapadnoafričku zemlju Sierra Leone, gdje vidimo kako se Mary i Roland, roditelji djevojčice Jestine kojoj je dijagnoziran teži oblik autizma, bore da osnuju prvu školu za djecu s autizmom u tom kraju. U svom naumu uspijevaju, no njihova borba pokazuje da je u manje razvijenim državama stigmatizacija djece s poteškoćama u razvoju još veća. Zbog praznovjerja mnogi vjeruju da su takva djeca “opsjednuta đavolom” ili “potomci vještica”, pa savjetuju da se takva djeca bace niz rijeku.
Korak ka promjenama
“Razlog zbog kojeg skačem” film je koji svi trebaju pogledati – roditelji djece s autizmom jer će im pomoći da bolje razumiju kroz šta prolaze njihova djeca i na koji način razmišljaju.
Svaka priča koju Rothwell dokumentuje izuzetno je važna, jer svaka pokazuje izazove i poteškoće s kojima se autistična djeca, ali i njihovi roditelji konstantno susreću. One demantuju općeprihvaćeno mišljenje da su autistične osobe asocijalne i da žele da ih ostavimo same. Ljudi su, uostalom, po prirodi društvena bića, pa ne čudi njihova potreba za bliskošću sa drugim ljudima.
Možda je najvažnija poruka ovog filma ukazivanje na to da uz malo truda možemo čuti glas onih koji zbog određenih poteškoća ne uspijevaju da izraze svoje misli i osjećanja. Jednom kada se riješimo predrasuda bit će jasno da autistične osobe ne žele biti same, već prihvaćene. A ovaj film sigurno je značajan korak prema pravljenju te značajne promjene u društvu.
Izvor: Oslobođenje