U ovih četrnaest godina najteža zadaća je bila kako djetetu objasniti? Vršnjaci su vrlo okrutni, da se dijete razvedenih roditelja ne razlikuje od svojih vršnjaka, navodi se u otvorenom pismu
Svake godine u našoj zemlji najmanje deset žena žrtve su nasilnika.
Prema posljednjim statističkim podacima, daleko više žena preživljava nasilje – fizičko, psihičko i seksualno zlostavljanje, godinama i u kontinuitetu.
Ovo je priča Ane, jedne od žena koja je nasilje preživjela, a za Ženske priče govori o svemu što život i rastanak od nasilnika donosi u životu jedne žene, piše 6yka.com
– Svaki mladi čovjek sanja o tome da kada “poraste” ima porodicu, karijeru, automobile, male trenutke odmora negdje na moru ili u nekoj kolibi na planini.
Nekima sudbina ili ko već namijeni ovo sve pobrojano.
Nekima ne… Jedna od tih sam i ja.
Tokom studija zabavljala sam se sa momkom iz komšiluka koji je vrlo brzo pokazao znakove patološke ljubomore i jedan vid agresivnosti tako da je ta trakavica od četiri godine završila vrlo ružno.
Nekako sa završetkom tog poglavlja mladosti-ludosti u moj život je ušetao on. Potpuna suprotnost dotadašnjem partneru. On je bio čovjek mojih snova.
Imao je manire, znao je reći prave riječi u pravo vrijeme. On je bio neko o kome sam sanjala cijelu svoju mladost. Nakon samo par mjeseci ja sam postala gospođa xy – postala sam njegova supruga.
Tog septembra potpisala sam sebi najružnije i najmučnije iskustvo koje jedna žena može sebi potpisati. Vrlo brzo nakon vjenčanja bila sam u drugom stanju. Naš zajednički život je iz dana u dan bivao sve, samo ne zajednički.
Posesivna svekrva, psihičko zlostavljanje, ljubavnice. A onda je stigla u “naš dom” i beba.
U isto vrijeme dobila sam otkaz tako da je moj muž konačno osjetio šta znači biti gazda i imati potpunu kontrolu nad životom i smrću svoje žene, ili što bi moja svekrva rekla – jebandžije.
Tuđe kosti ili osobe koja je samo tu da donese potomka na svijet, a onda da se u njoj ubije svaka doza dostojanstva i žene.
Dijete staro petnaest dana je već postalo pacijentom pedijatrijske klinike, a krasni otac je odlučio da se ne bavi glupostima poput odlazaka na tu istu klinku, već je svoje slobodne dane provodio zabavljajući na vikendici sestru i majku.
Nedugo nakon što je beba došla kući – on je zabranio svaki kontakt sa mojom porodicom, da bi tačno na dan kada je naša beba napunila mjesec dana odlučio da je vrijeme da se iselimo iz stana i razvedemo – jer “ovo nema smisla”.
I tako sam se sa naramkom u ruci, 20 šavova kojima su pokrpili moju maternicu i 10 maraka u džepu uputila svojoj kući i svojoj majci.
Narednih par dana se ne sjećam – rekla bih da sam imala nervni slom, barem tako kažu moji prijatelji.
I onda kao da sam se probudila iz bunila ili čega već, odlučila sam da je vrijeme da se na sve stavi kraj. Obratila sam se advokatu, podnijela zahtjev za razvod i našla posao.
Tada je u ustanovi u kojoj i danas radim došlo do smjene direktora tako da mi je ponuđeno da se vratim na svoje staro radno mjesto.
(Direkorica koja mi je dala otkaz me je zvala sedam dana nakon poroda da se vratim i kada sam je pitala šta ću sa bebom od 7 dana, rekla je ‘nađi si ženu’. Sreća, ja sam imala majku i dom u koji sam se mogla vratiti).
Razvod je trajao skoro dvije godine i sam taj proces je jedan od mnogih zbog kojih sam i dan danas na sudu sa bivšim mužem.
Ne trebam ni da kažem koliko je to samo novaca koštalo. Svako ročiste je trećina nečije plaće, živaca, a zdravlje je definitivno platilo najveću cijenu.
On je za našu kćerku, kako je vrijeme prolazilo, postao neko ko u njenom životu igra epizodnu ulogu.
Sve do njenog šestog rođendana, kada je izrevoltiran odlukom drugostepenog suda odlučio da to riješi na svoj način.
Istukao me je nasred ulice, pred djetetom koje je vrištalo, a ljudi – ljudska rasa inače voli da samo posmatra i ne reaguje jer ih se ne tiče.
Epilog nasilja je godinu dana uvjetne, registar porodičnih nasilnika i odšteta.
Iskreno, taj mi novac i nije bio nešto drag. Šteta koja je učinjena se ne može platiti.
Godinu dana po dječijim psiholozima i psihijatrima, neprospavane noći… Sreća, uspjele smo to prebroditi.
Godinu nakon nasilnog događaja, on se odlučio za drugu taktiku zlostavljanja. Naime, svaki put kada dijete nije željelo sa njim da ide izvan naselja u kojem živimo.
Na moja vrata bi pokucala policija koja je sačinjavala kojekakve zapisnike, ispitujući mene i tada, sedmogodišnje dijete.
Valjda postoji neka sila koja upravlja svime na zemlji, pa se na mojim vratima jedne prilike pojavila mlada policajka koja je ušla u stan i dugo razgovarala sa mnom i djevojčicom.
Hvala joj što je prekinula agoniju zvanu on.
I dalje, pa čak i danas, mi se vučemo po sudskim procesima. On je tražio potpuno starateljstvo, podizao krivične prijave, pri tome ni ne pokušavajući da ostvari kontakt već šest godina.
U međuvremenu, ljudi sa kojima radim nisu baš imali osjećaja šta to znači biti samohrana majka.
Kako je to biti žrtva fizičkog i psihičkog nasilja. Mobing koji su sprovodili je prestao prije par godina – našli su novu žrtvu.
Nažalost, pomoć i zaštita od onih koji se bave zaštitom radnika je izostala. Vjerovatno jer današnja ljudska rasa voli da sjedi na više stolica odjednom.
U ovih četrnaest godina najteža zadaća je bila kako djetetu objasniti? Vršnjaci su vrlo okrutni, da se dijete razvedenih roditelja ne razlikuje od svojih vršnjaka.
Možda je, u odnosu na njih, imalo veću sreću da ne živi u konstantnoj svađi, alkoholizmu, nasilju… Srećom, moja kćerka je jedna razumna djevojčica.
Kompletna situacija me naučila i očvrsnula.
Uspjela sam, kao takva, da završim još jedan fakultet, magistriram, položim vozački, postanem jedna od najboljih u svojoj struci.
Postala sam majka koja svaki dan uči da živi život sa svojom kćerkom. Koja iz poraza izvuče pouku i snagu da bolje sutra postoji.
Moj zlostavljač je ipak izgubio jer sam naučila da volim sebe i cijenim svaki dan kao poklon koji mi je dat.“
