Piše: Mario Vranješ
Danas je dan koji obilježava slobodu medija.
Sloboda, sama jačina, punoća te riječi opisuje nezavisnost, neograđenost, neograničenost, nema zabrana, nema tabua, nema o čemu se ne smije pisati, nema o kome se ne smije pisati.
BiH i sloboda, BiH i nezavsnost je priča o kojoj se može na dugo i na široko.
BiH mediji i njihova nezavisnost je priča koja baš i ne pije vode.
Malo je nezavisnih u novinarskom esnafu. Malo je onih koji svoj novinarski poziv veže za istinu i samo istinu. Samo politička situacija u zemlji je podjelila i medije i svaka strana ima svoju vrstu istine. Nacionalna plemena imaju svoje medije, režimi imaju svoje medije, lokalne uprave imaju svoje medije. Kompanije, firme u progresu, konglomerati imaju svoje novinare, medijske kuće i svi oni pišu svoje istine, svoje vijesti, svoja razmišljanja. Ne smije se loše pisati o sponzorima, jer od njih dolaze pare. Ne bi se trebalo loše pisati o političkim predstavnicima (da se ne zamjeriš) jer oni su dobra osnova za neki napredak u karijeri (PR na budžetu), ako im se dovoljno dobro uvučeš u donji dio leđa.
Ali zato kao nezavisni novinar, nezavisne novinarske kuće imaš itekako odriješene ruke da pišeš razne istine o konkurentima onih koji te plaćaju ili o političkim protivnicima onih koje ti, kao novinar ili medijska kuća, u tom trenutku simpatišeš i podržavaš. Naravno da se to pisanje mijenja, zavisno od promjene vlasti, udruživanja u koalicije, pa tako, vrlo često kritikovani i vrijeđani, s promjenom političkih odnosa, postaju poželjni, postaju oni pravi.
Današnje, moderno novinarstvo polako ali sigurno pada na jako niske grane samim time što važnost u svojim tekstovima i naslovima daje bezvrijednim stvarima, trećerazrednim ljudima i događajima, nemoralu, odronu, mulju i blatu čovječanstva.
U vremenu smo novinarstva kada je važnija sisa i guzica od lijeka za bilo kakvu bolest. Vrijeme je novinarstva kada je važniji bilo koji TV reality na farmi ili u kući od bilo kakve promocije knjige, festivala tehnologije, štrajka radnika, pozorišne predstave…
Vrijeme je društvenih mreža, statusa, tweetanja i lajkanja, pa samim time smo došli u stanje da je svaki pojedinac sa profilom na društvenoj mreži ujedno i novinar, koji piše statuse sa samo svojim istinama, koje su naravno, jedine prave.
Običan čovjek u svim tim silnim istinama, jednostavno ne može naći sredinu i ostaje mu da se prikloni situaciji ili da odustane od istine i da stvara samo svoju, jedinstvenu istinu, nadajući se da će se novinarstvo vratiti na one stare, izvorne, ljudske osnove. Da je istina jedina važna i da se od istine ne odustaje bez obzira na sve. Istina je jedina prava nezavisnost u bilo čemu, a pogotovo u medijima.
I baš mi jutros moj urednik Haze, onako umorno, od medija i novinarstva, više onako kroz šalu reče:
– Da mogu,sad bi radio kao savjetnik u predsjedništvu jednom od predsjednika.
A moj, sasvim normalan odgovor, na koji ni Haze ni ja nismo ponosni, bi:
– Ako si pametan, radit ćeš. Jebo ovo sve !