Jedan dan sa bh. deminerima: Mina ne pita za vjeru i naciju

Sabahudin Baraković je deminer već 20 godina. Mine koje je postavljao u ratu, kao pripadnik Armije RBiH, danas uklanja zajedno sa kolegama, Bošnjacima, Srbima i Hrvatima:

“Prvo minsko polje koje sam deminirao je bilo u MZ Miričina, općina Gračanica, koje sam u ratu lično postavio.” 

Sabahudina srećemo na turističko-rekreativnoj destinaciji Vis-Sijedi krš na lokalitetu MZ Babići, općina Gračanica. Ovu lokaciju svakog vikenda posjećuje veliki broj izletnika. Međutim, samo nekoliko metara od izletišta i novoizgrađenog sportskog terena, nalaze se minska polja iz proteklog rata. Površinu od oko 1.500 kvadratnih metara ovih dana deminiraju demineri tima kompanije „NN Ivša“ iz Orašja na čijem je čelu Sabahudin Baraković.

Načelnik Općine Gračanica Nusret Helić kaže da će i dalje nastojati obezbjeđivati potrebna sredstva za deminiranje što će ubrzati i olakšati povratak srpskog stanovništva

90 posto sredstava projekta vrijednog oko 250.000 KM, obezbijedila je SR Njemačka. Ostatak sredstava Općina Gračanica.

“S obzirom da je na području općine stradalo nekoliko ljudi upravo od mina, jedan od prioriteta nam je bilo obezbjeđivanje sredstava za deminiranje. Prvo smo se opredijelili za područja na koja se vraćaju ljudi. Jedno od područja je i ovo u Skipovcu gdje smo već deminirali jedan dio što u znatnoj mjeri olakšava i ubrzava povratak srpskog stanovništva”, ističe Nusret Helić, načelnik općine Gračanica.

Mina ne pita za vjersku pripadnost

Demineri na Visu, okupljeni oko Sabahudina Barakovića, cijene napore lokalnih vlasti, ali istovremeno kritikuju vlasti na državnom nivou zbog, kako kažu, malog interesa za njihov posao.

“Moram se najviše zahvaliti medijima jer su novinari jedini koji s vremena na vrijeme podstaknu diskusiju o našim problemima i istaknu naš rad”, kaže Sabahudin.

Političari deminere ne posjete ni u predizbornoj kampanji. Mada im taj potez ne bi bio loš, posebno ako se uzme u obzir da bi deminiranje olakšalo život građanima. Naime, pretpostavlja se da postoji još oko 1.200 kvadratnih kilometara površina za koje se smatra da su minirane. Procjenjuje se da se na tom području još uvijek nalazi više od 120.000 mina.

Mehemed Hasanović je prvi kurs za deminera pohađao u izbjeglištvu.

“Mina ubija sve, od djece do staraca. One ne pitaju za vjersku pripadnost. Mi upravo radimo na otklanjanju opasnosti za ljude, bez obzira na vjeru i naciju”, kaže Slaviša Pejanović iz Šekovića, koji je također član tima koji uklanja mine na Visu. Slaviša je Srbin i to u ovoj branši, kako kaže, ne igra nikakvu ulogu:

“Mi demineri smo posebna nacija. Ovo je specifičan posao i demineri su kao jedna familija.”

“U našoj firmi se ne gleda ko je koje vjere. Na prvom mjestu je profesionalizam. U ovom poslu smo svi jednaki i kada se nesreće dešavaju, ne pita se ko je ko, nego se priskače u pomoć. Obavljajući ovaj posao sam vidio kako Srbin plače za muslimanom i obrnuto. Mi zajedno jedemo, pijemo i spavamo”, kaže Sabahudin.

Najteže je bilo u Iraku

Za vrijeme svoje, kako kaže, deminerske karijere, Sabahudin Baraković je uklanjao mine na Kubi, Afganistanu i Iraku. Iz Iraka se vratio u BiH kada su pripadnici terorističke organizacije „Islamska država“ počeli aktivnije napade u toj zemlji. Pored deminiranja se okušao i kao građevinac i vlasnik auto-škole, ali se opet vraćao u minsko polje.

“To čovjeku uđe u krv. Zaželim se paštete i hljeba sa kolegama”, ističe ovaj deminer i dodaje da mu je najteže bilo u Iraku:

“Počev od nepoznavanja terena, minskih polja koja su postavljana po drugačijem standardu nego naši, pa do veoma visokih temperatura. Osim toga su i mine bile problem. Prvo smo morali naučiti sve o minama s kojim se susrećemo u poslu.”

Zajedno sa Sabahudinom u Iraku je bio i 65 godišnji Mehemed Hasanović iz Zvornika. Hasanovića, među kolegama poznatijeg kao Reso, zatičemo sa detektorom na teško pristupačnom terenu. Deminer je već 19 godina i za nekoliko mjeseci planira odlazak u penziju. „Nedostajaće mi ovaj posao“, kaže Hasanović koji dodaje da se ne boji:

“Kada bi me pitali da li više volim okopavati kukuruz ili vaditi mine, ja bih rekao: odoh ja vaditi mine, vi okopavajte kukuruz.”

Hasanović ne zna koliko je do sada deaktivirao mina. Kaže da je to veliki broj isto kao i veliki broj mjesta u BiH, Iraku, Srbiji i Hrvatskoj gdje je radio kao deminer u proteklih 19 godina. Svjestan je koliko je posao deminera opasan:

“Izgubio sam trojicu kolega”, kaže Hasanović i zastaje dok to govori: “Lično sam ih izvlačio iz minskih polja i vozio u bolnicu. Nažalost, nisu uspjeli preživjeti”.

Slaviša Pejanović i Sabahudin Baraković: “Ovdje smo svi kao jedna familija. Mine ne pitaju za vjersku pripadnost”.

Od 1992. godine u BiH je od mina stradalo više od 8.000 osoba. Od tog broja je više od 6.000 osoba preživjelo, ali se sada vode kao osobe sa invaliditetom kojima je potrebna podrška. Najkritičnija područja u BiH, kada su u pitanju površine sa zaostalim minama, su Maglaj, dobojska regija, Orašje, Velika Kladuša, Lopare, Bosanski Šamac i Brčko Distrikt.

Izvor: DW