Tuzla

Gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović uputio pismo gradonačelnicima i načelnicima; Kako se može promijeniti Ustav Federacije BiH










Izgubljeno je previše vremena u nastojanju da se postigne potpuni konsenzus o izmjeni Dejtonskog ustava BiH. Svi znamo da bi za Bosnu i Hercegovinu bilo najbolje da ima samo jedan, državni nivo vlasti, ekonomske regije, kao i vlast na lokalnom nivou. Znamo i to da bi centralizacija bila izbjegnuta, kada bi na državnom nivou, osim Predstavničkog doma i Doma naroda, imali i Dom gradova i općina BiH. Sve je to dobro, ali u ovom momentu nemoguće i nerealno, jer da bi se postigla izmjena Dejtonskog ustava, bilo bi potrebno za isti sto dovesti i Ameriku i Rusiju, kao i BiH, Srbiju i Hrvatsku, trebalo bi da svi učesnici postignu konsenzus, što je u ovom vremenu nemoguće. Zato smatram da je izgubljeno previše vremena na pokušaje da se mijenja Dejtonski ustav.

Po nama je, pošto je Ustav Federacije BiH sastavni dio ustavnog sistema BiH, trebalo od početka ići hronološki i to korak po korak. Prvo je trebalo mijenjati Ustav nastao iz Vašingtonskog sporazuma 1994. godine, pa tek onda razmišljati i o Ustavu nastalom iz Dejtonskog mirovnog ugovora 1995. Pošto Ustav Federacije BiH, predstavlja VIŠE od 50% ustavnog sistema BiH, izmjenom Ustava FBiH, promijenili bismo VIŠE od 50% ustavnog sistema BiH. Ako bi ovaj korak bio uspješan, i ako bi tim korakom nepovjerenje i mržnja bili zamijenjeni povjerenjem i bratstvom, odledili bi se odnosi u cijeloj BiH, možda čak i u cijeloj regiji. Osim toga, vjerujemo da bi radikalna izmjena Ustava FBiH snažno otkočila proces ustavnih promjena, koje pojedini politički lideri više ne bi mogli zaustaviti. Pošto bi adekvatna izmjena Ustava FBiH, uz radikalno reduciranje ili čak ukidanje kantona, bitno ojačala Federaciju BiH, njena snaga, razvijenost i efikasnost ojačale bi integrirajuće faktore u BiH.

Možda će Vas zanimati i:

5591b4f9-47d4-4c09-872e-03610a0a0a6d-jasmin-imamovic-slana-zemlja-previewOrg

Dakle, izmjena Ustava Federacije BiH i korištenje ove izmjene za ukidanje državnih atributa vlasti kantonima, neophodno je potrebno za jačanje Bosne i Hercegovine, za bolji život svih građana u gradovima i općinama Federacije BiH, za funkcionalniju državu, koja bi omogućila efikasnije ostvarivanje cilja ekonomski održivog razvoja i kvalitetnijeg života građana. Federacija ima 142 ministra, 142 sekretara ministarstava, više od 300 pomoćnika ministara, oko 300 savjetnika, čak 11 premijera i nekoliko stotina poslanika. Postojanje kantona, koji imaju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, Federaciju čini neodrživom, a njenu administraciju preskupom. To ugrožava sve građane u svim gradovima i općinama Federacije BiH. Gradovi i općine RS-a iz PDV-a, akciza, cestarina itd. prime 24,5% a gradovi i općine Federacije BiH 8,4%. Dakle, građani gradova i općina RS-a prime tri puta više jer nemaju kantone. Građani gradova i općina Federacije prime tri puta manje, pa su iz tog razloga, egzistencijalno ugroženi postojanjem kantona.

Od kantona je ugrožen i federalni nivo vlasti, jer niti jedan zakon ne može donijeti bez saglasnosti svih deset kantona, jer kantoni potroše samo u budžetima preko dvije milijarde KM, a ne mnogo manje u 35 vanbudžetskih fondova (1 penzioni, 11 fondova zapošljavanja, 11 zdravstvenih fondova, 11 fondova za ceste i jedan Fond za autoceste).

Želimo da federalni nivo vlasti ima duplo više sredstava, a lokalni nivo vlasti tri puta više sredstava. Sve to je moguće samo ako ukinemo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, kao i vanbudžetske fondove na nivou kantona, te nadležnosti podijelimo između Federalnog i lokalnog nivoa vlasti.

U svakoj raspravi poput ove, pred nas se ispriječi skepticizam i odustajanje od ove ideje, mnogo prije nego što dođemo u priliku da dokažemo svoje stavove. Svi načelnici općina, bez obzira na njihovu nacionalnu ili partijsku pripadnost, kao i svi građani koje oni zastupaju, jednoglasni su u želji za ukidanjem kantona kao država. Bez obzira na toliki nivo konsenzusa među načelnicima, u svakom pokušaju otvaranja dijaloga na ovu temu, javlja se skepticizam. Ko to i kako ignoriše volju građana svih ili skoro svih općina i gradova FBiH? Svaka ozbiljnija analiza pokazaće da su Ustavom Federacije BiH i na njemu zasnovanom pravnom sistemu diskriminirani Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Ako predložimo izmjene Ustava Federacije BiH u kojem se ukida diskriminacija svih, ko to može zaustaviti?

Najviše je onih koji kažu da to neće dopustiti Hrvati. To nije logično. Jasno je da već godinama svi načelnici u FBiH žele ukidanje kantona. Prvi su o tome počeli govoriti načelnici iz Hercegovine. Građani svih gradova i općina dugo izražavaju volju za ukidanjem kantona. Dosadašnje ankete pokazuju da bi skoro 90% građana BiH, za slučaj referenduma, bilo za ukidanje kantona. Ako saberemo sve kantonalne budžete, doći ćemo do fakta da svi oni zajedno potroše dvije milijarde KM godišnje. Oko 1,5 milijardi troše Sarajevski, Tuzlanski i Ze-do kanton, u kojima su u većini Bošnjaci. Preostalih oko 500 miliona dijeli sedam kantona, od kojih su Hrvati u većini u ukupno 4 kantona, među kojima je npr. Posavski, čiji je budžet oko 20 miliona eura. Pošto kanton osim prava ima i obaveze, ovaj kanton svojim građanima ne može obezbijediti niti najminimalniju zdravstvenu zaštitu. A njihovi ljudi se nemaju pravo liječiti u drugim kantonima. Nejednakost i neravnopravna regionalana zastupljenost se najbolje ugleda u podacima o rashodima kantonalnih fondova zdravstvenog osiguranja. Tako su npr. ova izdvajanja u Travniku 369 KM/osobi, a u Sarajevu 800 KM/osobi. Još su drastičniji podaci o ukupnoj potrošnji i potrošnji lijekova na recept po osiguranoj osobi: u Posavskom kantonu iznose 37 KM, a u Sarajevskom 175 KM. Naravno, nije nam cilj da se ova izdvajanja smanje u Sarajevskom kantonu. Naprotiv, cilj nam je da budu veća i u Kantonu Sarajevo, ali i da budu ista u cijeloj Federaciji i da svi građani FBiH, bez obzira na regionalnu zastupljenost imaju ista prava. Jedini put ka ostvarenju ovog cilja jw objedinjavanje ovih fondova.

Situacija je slična i sa ostalim vanbudžetskim fondovima. Kantonalni vanbudžetski fondovi su autonomni, ali su u kantonima sa malim brojem stanovnika toliko mali, da ne mogu izvršiti ni minimum funkcije prema građanima, radi čega su osnovani. Dakle, svima, pa i Hrvatima, “isplatila” bi se centralizacija sredstava (budžeta i vanbudžetskih fondova) na nivou FBiH, pod uslovom da dovoljan broj predstavnika Hrvata učestvuje u odlučivanju o tim sredstvima, kao i pod uslovom da sjedišta tih fondova, po primjeru Njemačke, budu u različitim gradovima i općinama FBiH. Osim toga, kada bi u budžetu svake općine bilo tri puta više sredstava i daleko više nadležnosti nego do sada, bilo bi tri puta bolje građanima svake općine, pa i građanima u općinama u kojima su u većini Hrvati.

Eventualnom centralizacijom vanbudžetskih fondova (da ih umjesto 35 bude samo 5), uz poštovanje ravnopravne nacionalne i regionalne zastupljenosti u organima odlučivanja u ovim fondovima, ravnopravnog rasporeda sjedišta tih fondova u FBiH, postigle bi se višemilionske uštede, a fondovi bi mogli zadovoljiti i izjednačiti daleko više prava građana svih nacionalnosti, pa i Hrvata, nego do sada. Kada su u pitanju Hrvati, treba imati u vidu da se radi o najmalobrojnijem konstitutivnom narodu u BiH, koji opravdano strahuje od preglasavanja od Bošnjaka i Srba, kojih je daleko više. Zato mislimo da je pravi trenutak da se Hrvatima, kao konstitutivnom narodu, u novom Ustavu Federacije BiH ponudi više garancija za ravnopravnu nacionalnu i regionalnu zastupljenost u federalnim organima, pod uslovom da pristanu na ukidanje kantona kao država, što je jedini put za realizaciju cilja u interesu svih nas.

Skoro sve što sam rekao za Hrvate, mislim i u vezi sa Srbima u FBiH, kojima je položaj još gori nego položaj Hrvata. Srbi su konstitutivni narod u FBiH, a to ne pokazuju strukture vlada i parlamenata u 11 “država” u FBiH. Krajnje je vrijeme da se i taj problem riješi na odgovarajući način, kao što bi trebao da se riješi i problem prava svih onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jedne od tri konstitutivne nacije.

Pa ko bi se onda mogao opirati ovom prijedlogu? Oni koji od ovakvog uređenja, koje finansira armiju stranačkih funkcionera, imaju najviše koristi, tj. one stranke koje na osnovu ovako paradoksalnog sistema, uhljebili najviše svojih članova. Jesu li im pozicije armije poslanika, ministara, članova upravnih, nadzornih odbora i komisija, važniji od države i svih njenih građana?

Otpor bi mogli pružati i uposlenici u kantonalnim administracijama. Treba im kazati da bi uposlenici u oblasti pravosuđa, zdravstva, obrazovanja i policije primali plate iz Federacije, odnosno grada ili općine (osnovno školstvo, neke inspekcije), umjesto iz budžeta kantona. Svi oni zajedno bili bi u povoljnijem položaju nego sada, zato što bi se “naslonili” na stabilnije budžete od sadašnjih kantonalnih. Osim toga, ako je neko u vladu TK-a došao iz Čelića, on će se, sa poslovima npr. osnovnog obrazovanja, vratiti u Čelić. Pri tome će se, naravno, jedan broj uposlenih pokazati viškom, ali vrijeme je da se i smanjenjem broja zaposlenih u administraciji da doprinos rasterećenju privrede.

Prijedlog je jednostavan:

1. Zadržati kantone kao ustavnu kategoriju i kao teritorije. Time bi se izbjegle rasprave o granicama, teritorijama i sl.

2. Ukinuti zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u kantonima i skoro sve dosadašnje nadležnosti kantona rasporediti između federalnog i lokalnog nivoa vlasti. Sudska vlast, policija, visoko obrazovanje itd. išli bi na nivo Federacije, osnovno obrazovanje, odgovarajuće inspekcije i sl. na nivo općine itd.

3. Trideset i pet vanbudžetskih fondova treba svesti na pet federalnih vanbudžetskih fondova i umjesto 35 upravnih odbora, prema tome, imati pet upravnih odbora, u kojima bi Ustavom bila zagarantovana ravnopravna nacionalna i regionalna zastupljenost svih članova upravljačke strukture tih fondova. Dakle, svaki od 10 kantona morao bi imate svoje predstavnike i sjedišta svih fondova bila bi raspoređena u različite gradove FBiH.

4. Vladu FBiH treba proširiti za najmanje deset ministara za svaki od deset kantona, kao i za onoliki broj ministara koji je potreban da bi se obezbijedila ustavna i zakonska garancija ravnopravne nacionalne i regionalne zastupljenosti unutar vlade.

Krajnji rezultat bio bi u ekonomičnijem i funkcionalnijem uređenju. Budžet Federacije BiH bio bi duplo veći, budžeti gradova i općina tri puta veći, a sredstva vanbudžetskih fondova daleko, neuporedivo veća nego danas. Sve to bi oslobodilo dovoljnu količinu sredstava za bolji život građana. Ovakva promjena Ustava Federacije BiH bila bi u funkciji zadovoljavanja svih građana Federacije BiH, bez obzira na to koje su nacionalnosti i bez obzira na to u kojem gradu ili općini žive. Ovakav cilj mogao bi promijeniti paradigmu, mogao bi nas dovesti do neophodnog potrebnog bratstva, umjesto sadašnjeg neprijateljstva, do međusobnog povjerenja, umjesto sadašnjeg nepovjerenja.

Tuzla, 2.3.2017.

Jasmin Imamović

Gradonačelnik Tuzle



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button