Kome najviše vjerujete? Roditeljima? Braći (šta god to značilo)? Prijateljima? Komšijama? Sugrađanima? Patriotima? Ljudima? Životinjama? Biljkama? Sebi…?
Znate li onaj stari vic kad je Fata sva bijesna rekla Husi: ‘Bio si sa drugom! Kako si mog'o! Sram te bilo!.’. Huso nevino odgovara: ‘Nisam bôna Fato. Šta ti je?’. Fata: ‘Jesi, jesi! @ɕ#ɖ@ɘɚ#ɝȻ.’. Haso uporno negira: ‘Ma nisam, kad ti kažem.’. Fata: ‘Jesi! Vidjela sam te svojim očima!!!’. Haso malo podigne obrvu, sav ozbiljan je upita: ‘Stani ba Fato! Kome ti više vjeruješ? Meni, ili svojim očima?'… Povjerenje je osnovna vrijednost međuljudske saradnje i vezivno tkivo svakog društvenog odnosa, pa ako hoćete i ukupnog društvenog poretka. Osnovne karakteristike povjerenja su da ono gleda u budućnost, ali se formira u sadašnjosti i hrani se prošlošću. Kao takvo, nije trajna kategorija i podložno je promjenama. Upravljanje promjenama (proces donošenja i sprovođenja odluka) je jedna od osnovnih odlika Homo sapiensa koja ga razlikuje od drugih živih bića. Samo ‘misleći čovjek’ može odlučivati i ‘uzeti svoju sudbinu u svoje ruke’. Problem kod odlučivanja leži u tome što odluke mogu biti dobre, ali i loše, od čega direktno zavisi njihov ishod, odnosno da li će ta sudbina imati ‘hepi end’ ili će završiti ‘katastrofom’, kako za pojedinca tako i za društvo u cjelini. Uspjeh se može izmjeriti jedino zbrajanjem ‘dobrih odluka’ i to samo onih koje su sprovedene u djelo.
Zašto ovo pišem i kakve to ima veze sa naslovom? Prvi razlog je što na novčanici od 100 USD piše ‘Mi vjerujemo u Boga’ (In God We Trust). Ali to je, kao što već sigurno naslućujete, samo radi ilustracije. Drugi razlog je zato što se erozija povjerenja može primjetiti u mnogim (da ne kažem skoro svim) područjima života. Svjedoci smo nevjerovatno brzih, čestih i sve intenzivnijih promjena. Promjene su informacije o nekom novom stanju u čovjekovom okruženju, koje pobuđuju potrebu za odlučivanjem. Činjenica je da kada imamo potpunu (integralnu) informaciju i kada je praktično ‘sve jasno’, odlučivanje je relativno jednostavan proces (barem bi trebao biti). Sa druge strane, kada nemamo informacija o promjeni (ili ih imamo nedovoljno – nepotpune su, neblagovremene ili necjelovite, ‘dezintegrisane’) odlučivanje je izuzetno teško (situacija sa Korona virusom to najbolje ilustrira). Tada se često služimo pretpostavkama (a već je znano da su ‘pretpostavke majke svih za*eba), pogotovo u vremenima krize, kada neka promjena izazove takvo stanje u kome su svi ugroženi i kada obično niko ne vjeruje nikom. A odluke o tome šta činiti se moraju donjeti! To je već problematika tzv. ‘kriznog menadžmenta’, u šta ovom prilikom neću ulaziti. Dakle, šta se dešava sa povjerenjem? Obzirom da se povjerenje ‘hrani’ prošlošću, obično se pribjegava obrascima i fenomenima iz prošlosti u koje je čovjek ranije vjerovao, sa ciljem da smanji rizike u nadolazećoj bližoj i daljoj budućnosti i obezbijedi kontinuitet postojanja (opstanak). To su razlozi zbog kojih se sigurnost stavlja na sam vrh Maslovljeve (Abraham Maslow) piramide potreba, odmah iza fizioloških potreba.
Dvije su konstante povjerenja obilježile istoriju čovječanstva. Jedna je duhovna (mogli bi je nazvati i pravna), a to je vjerovanje u Boga (eng. God), odnosno religija sa svojim normama i običajima (čitaj zakonima). Druga je materijalna (mogli bi je nazvati i ekonomska), a to je plemeniti metal zlato (eng. Gold) u funkciji novca sa svojom vrijednošću kao njenom mjerom. Zlato je oduvijek bilo novac odnosno mjera vrijednosti, sve do pojave zajmova i kredita, kada su se počele izdavati ‘potvrde’ o vrijednosti duga i kada su se ‘dugovi’ počeli prodavati (prevaljivati na druge). Tako je počela epoha tzv. papirnog novca (onakvog kakvim ga mi danas uglavnom smatramo). Međutim, postoji jedna bitna razlika između zlata i papirnog novca. Dok zlato vrijedi uvijek (jer je supstanca), papirni novac vrijedi samo kada optiče (cirkuliše) jer je samo ‘preslik’ ili predstava vrijednosti koja je na papiru prikazana (da budem slikovit, kao razlika između stvarno stečene i ‘kupljene’ diplome u kojoj je stvarna supstanca = određeno znanje). Ali, nije sve u zlatu (ima nešto i u dijamantima …). Postoji i nešto što što pokreće promjene (a promjene su život). To ‘nešto’ se zove energija. A energija dolazi od gibanja (svemira i nšeg Malog plavog planeta)…
Eh, sad! Zašto opet ‘Zlatna groznica’ i to po četvrti put (nadam se da je sada malo jasniji i smisao ilustracije novčanice od 100 USD)? Već sam u drugom nastavku ‘Zlatna groznica 2 – Slijedeća generacija’ od 24.02.2020. godine nagovijestio da bi to mogao biti serijal! Sada se nadovezujem na konstataciju iz prošlog (trećeg) nastavka o ‘preranom donošenju zaključaka’. Dok pišem ove redove cijena zlata ponovo prelazi granicu od 1.600 USD/troy-unca, što je rast od preko 120 USD za svega 28 sati (sa 1.485,00 na 1.608,50 USD utorak, 11:55 CET) i nimalo ne bih bio iznenađen kada bi do kraja ovog ili sutrašnjeg dana zlato ponovo zasjalo punim sjajem i svojom vrijednošću se otisnulo dalje u svemir. Zašto? Već sam spomenuo da je u kultnoj seriji ‘Zvjezdane staze’ i njenom nastavku ‘Slijedeća generacija’ svemirski brod USS Enterprise NCC-1701 modifikovao svoj WARP pogon koji mu omogućava postizanje brzinskog faktora većeg od 9 (bolji poznavaoci znaju o čemu se radi). Nadam se da će mu on pomoći kako bi ‘uspješnije’ mogao istraživati nepoznata svemirska prostranstva. A da li tamo negdje u svemiru, tamo gdje ujedno ima i najviše energije, da li tamo postoji nešto u šta ljudi od prapočetka vjeruju ili bi trebali vjerovati …? Crkva pravih vrijednosti (što bi Đole rek'o)…? Ili pak da pronađe put do svog Malog plavog planeta (tamo na kraju, u zatišju, što bi rekli Indaxi), koji se još uvijek okreće (giba) i ima dovoljno energije za Čovjeka …? Da se vrati povjerenje …? Pronađe Ljubav …? Zar nam to neki virus, pa bio on i sa krunom od zlata i dijamanata treba reći …?
Samo razmišljam …
