.Tri zaključka se spontano, tačnije prisilno nameću u ovoj frtutmi sa pandemijom koronavirusa: prvo, da su ljudska civilizacija i planeta otužno nesavršeni i vrlo ranjivi, drugo – da već sada ništa nije kao prije i da će sve biti iz temelja drukčije i, treće, virus korona nije pao s neba, nije on nikakva elementarna nepogoda, već je maslo nekoga ili nečega, što ima svoje ime, adresu i, nažalost, vjerovatno vrlo precizan, apokaliptičan cilj – samo pitanje je hoće li se to ikad dokučiti
POŠTUJUĆI OZBILJNU I POTREBNU naredbu o „kućnom pritvoru“, važeću već četvrti dan, ovo pišem u tim, vanrednim uslovima. I, pri tome, zasut obiljem informacija o planetarnoj frtutmi s pandemijom koronavirusa. U vezi s kojom se podaci, nažalost, mijenjaju iz sata u sat, toliko brzo i toliko ozbiljno – da ih je teško upratiti. Spadajući u red onih kojima je zabranjeno da promole nos iz kuće, nemam drugog izbora nego da razmišljam i, evo, pišem o onome što nas danima opsjeda, brine i plaši i što je u drugi plan tisnulo sve drugo, svakako manje važno.
Neozbiljno bi bilo pominjati neku do brojki, koje rječito govore o sve težim posljedicama pandemije. Jer, vjerovatno bi cifra koju bih napisao – već u času objavljivanja ovih redova bila zastarjela. Ali, to ne znači da nije potrebno naglas (pisati) razmišljati o onome što nas je snašlo i u vezi sa čim još nema ni traga odgovora na mnoga važna, velevažna ptianja. Kao što, slučajno ili ne, još nema ozbiljnih najava (neozbilnjih ima) otkrića vakcine ili nekog drugog lijaka protiv korone.
U RAZMIŠLJANJU I NOVINARSKOM SORTIRANJU impresija, podataka i utisaka kojima smo svakodnevno zatrpani, teško je odoljeti potrebi za tim da se, najprije, ocijeni reakcija državnih organa (politike i vlasti), a onda da se kaže da dijelimo sudbinu planete, kojoj se, očito je, ne piše dobro. U vezi s utiskom o (prvobitno zbunjenoj?) reakciji vlasti i države, najbolje je to što su u drugi plan gurnute političke igre, prljavštine, ucjene i inati, pa se država bavi onim što joj je osnovna funkcija – nama i onim što nam je potrebno. U čemu nema (iako bi neki htjeli da ima) državnih, entitetskih, nacionalnih, vjerskih, itd. razlika. Ako se složimo s tim da je država ipak malo kasnila u reagovanju, kao da je neko smatrao „neće to na nas“, ipak su drastične, restriktivne mjere dobrodošle, potrebne i korisne. Kad je, pak, riječ o tome da dijelimo globalnu sudbinu, nije daleko od pameti da su i tu izbrisane razlike između malih i velikih, siromašnih i bogatih, slabih i moćnih. Valjda stoga što je virus korone nepismen za te i takve razlike.
Što, već u sljedećem koraku u kazivanju o ovoj temi, nameće zaključak o nesavršenosti planete i njenoj velikoj ranjivosti. Čak tolikoj, da je korona mnoge iznenadila i zatekla nespremne. Ta nesavršenost i ranjivost se, svakako, redovno skupo plaćaju. Cijena koja se sada ispostavlja – već je previsoka, a pitanje je kolika će biti na kraju. Više nego sigurno će se ona i dalje ogledati ne samo u onom najgorem – ljudskim žrtvama, već i u tome da civilizacija, na kakve smo dosad navikli, više nije ista kao dosad, a pogotovo neće biti ista nakon svega ovoga. Da li će biti bolja ili gora, najteže je pitanje.
TAKO DOLAZIMO DO mjesta sa koga se reflektuje naslov ove kolumne. Još od početka pandemije, a i sada, ima onih koji su, kao sužnjevi ili pristalice teorije zavjere, tvrdili da je sve ovo neko i negdje zakuhao i zamijesio. Kad se to tako gleda, neizbježna je asocijacija na ludog, zbunjenog i normalnog. U be-ha prilikama, lud ispada iz priče, a zbunjen i normalan su još u klinču, u kome se ne zna pobjednik. Teorija zavjere je, možda, osnovana u onom dijelu, u kome tvrdi da ovo nije palo s neba, da nije elementarna nepogoda, već maslo nekog ili nečega, s preciznim ciljem i adresom. Iako dokaza za tako nešto (još?) nema, ipak bi bilo, blago rečeno, nesmotreno to prenebregnuti. Bar uz podatak da je neko „mudro“ smislio da više nema klasičnih ratova (treći svjetski otpada), već će se „humana selekcija“ u sadašnjih 7,8 milijardi ljudi na planeti, izvršiti dirigovanom pandemijom, koja će „pomesti“ oko 85 miliona glava.
Apokaliptična već kad je samo napisana, a kamoli u životu, ova teza i nas, u Bosni i Hercegovini, mora i zgroziti i zabrinuti. Što se već vidi po strahu u ljudima, po ozbiljnosti propisanih mjera zaštite, izolacije i ukidanja socijalnih kontakata i po tome što – uz najave da nam najteža situacija u vezi s pandemijom tek dolazi – živimo u opštem karantinu, a sutra, možda, u državnom, ne samo kućnom pritvoru. I, konačno, uz nepostojanja ikog autoritativnog, stručnog i ozbiljnog, ko bi se usudio da nam kaže dokle će ovo potrajati i kako završiti.
