Moja djeca nisu ispunila ništa od onoga što sam od njih očekivala. Kad su bila mala sina sam vodila na njemački, talijanski, nogomet, vaterpolo, tenis i šah. Kad je ona bila mala išla je na balet, ritmiku, pjevanje, engleski, tečaj glume. Sve sam im dala, sve pružila. Kći nije postala ni glumica ni pjevačica, čak ni teve voditeljica. Radi u školi.
Sin nikako da se oženi a nije peder. Nije ni nogometaš ni predsjednički kandidat. A trideseta mu kuca na vrata. Kako mu godine idu bit ću sretna ako postane zaposlen. Diplomirao je povijest. A toliko je obećavao…
Da sam onda znala što danas znam sa njima bih razgovarala onako kako razgovaram sa svojim unukom. Ne želi nositi šal oko vrata. “Tko jebe šal”, kažem djetetu koje me neće cinkati roditeljima jer zna da je “riječ na j” zabranjena. Želi sa mnom popiti gutljaj pive. Popije ga. Za doručak hoće šunku bez kruha. Jede šunku bez kruha. Ne voli prati zube. Kad je kod mene ne pere ih. Lud je za prženim krumpirom koji se valja u majonezi. To nam je ručak kad smo sami.
Sinoć smo bili u kazalištu. Majka je na njega navukla svečano odijelo, trčao je oko kazališta i poderao hlače. “Jebe ti se”, rekla sam. “Nona!”, rekao je on. Nakon deset minuta izašli smo iz kazališta jer oni ljudi i ona djeca nisu govorili nego samo plesali. Za jednim od novogodišnjih štandova pojeo je dvije kobasice. U taksiju je povratio.
Kad smo došli doma ovlaš sam ga oprala krpicom, mrzi vodu. U njegovom vrtiću ima dečkić koji mlati sve oko sebe. Osim moga Kreše. Zato jer sam mu rekla, ako te takne, ubij ga. Mali je još u bolnici.
Svome unuku ne planiram život jer sam se dva puta zajebala. Njegovi roditelji od mene mnogo očekuju ali ja ga ipak ne vodim na balet, nogomet, tenis, kineski, ples, pjevanje, plivanje. Moj Krešo i ja, kad smo sami, šetamo i razgovaramo o sreći. On već sada zna, sreća je kad ti se živo jebe što starci od tebe očekuju.
preuzeto sa bloga Vedrane Rudan
