PIŠE: Vahida Djedović
Svako vrijeme ima svoje pojedince o kojima se pričaju priče. Ti pojedinci mogu biti dobri ili loši, a na osnovu priča koje se ispredaju u vezi s njima, mi tumačimo svijet. Budući da kreiramo svijet na osnovu tih priča, kreiramo i kulturu, a kreirajući kulturu, kreiramo svoj identitet. Kreiramo svoje JA.
Priče današnjice nude nam mediji, u prvom redu vijesti, a one nude ubistva, samoubistva, terorizam, nasilje… Zatim serije, od kojih dominiraju turske sapunice i nezaobilazni rijalitiji koji nude razvrat i nemoral. Na osnovu ovih priča, mi smo u razmjeni sa nosiocima priča, jer JA konstantno stvara sebe kroz priče u koje su uključeni drugi ljudi.
Ako smo stalno izloženi ovakvim medijskim sadržajima i ako biramo ovakve medijske sadržaje, postavlja se pitanje ko smo mi, ako živimo u kulturi straha, laži, nemorala, zavisti…?
Priče o individualnim životima mogu puno da utječu na stvaranje jedne kulture, a neke od najpoznatijih su priče o Mahatma Gandiju, Martin Luter Kingu, ali i priče o, npr. Pokahontas ili o nekim “običnim” ljudima.
U našem svijetu ima puno ljudi koji promovišu ideju dobra i boljeg života, kao i ideje da se može napraviti promjena, ali koliko se takvim ljudima daje medijskog prostora u odnosu na vijesti koje siju npr. strah i nemoral?
Ipak, svako od nas učestvuje u stvaranju priča, ali u našem sistemu vrijednosti i kad se pojavi neko ko bi mogao napraviti jedan dobar korak, zavišću i zlobnim komentarima biva svrgnut sa trona mnogo prije nego je i postavljen.
Kralj je mrtav! Živio kralj!
