Prije mnogo godina, pozvao me tata da sa njim odem na sahranu njegovom poznaniku. Otišao sam, samo smo nas dvojica bili, niko više. Nas dvojica smo ga i spustili u zemlju. Tada mi je rekao da su sahrane u malim mjestima drugačije, tamo se svi znaju i svi dođu na sahranu i tražio je da ga sahranim u Derventi, gdje ga svi znaju. Tako je i bilo, sahranjen je u Derventi, ali na sahranu su došli i iz Tuzle, bilo nas je mnogo i ja sam ga spustio u zemlju.
Nedavno mi je i majka umrla, nju smo sahranili u Tuzli, opet nas je bilo mnogo. A ja sam sada u Sarajevu, ne mogu otići na groblje ni ocu ni majci, u izolaciji sam, teško mi je zbog toga. A još teže mi je zbog toga što ne mogu biti sa svojima, što ne mogu zagrliti svoje unuke Lenu, Noru, Evu, podijeliti sa njima njihove radosti zbog odlaska u školu, obdanište, otići sa njima na doručak. Znam da nisam jedini koji to ne može, znam da u svijetu ima mnogo umrlih koji se sahranjuju u zajedničke grobnice i za koje, na posljednji ispraćaj niko ne dođe. Sve to znam, ali, opet moram da kažem da mi je žao što nisam sa svojim unukama.Ne znam da li bi njima bilo bolje, ali znam da bih se ja drugačije osjećao.
A onda se pitam, da li ovako razmišljaju političari? Da li ovako razmišljaju bankari? Da li oni požele svoju djecu, svoju unučad, da li baš uvijek moraju staviti na prvo mjesto ličnu korist, bez obzira u kojoj formi se ona ogleda, novac, položaj, fotelja. Vjerujem da ni njima nije lako. Njima neko daje naredbe, ali i taj neko ima djecu. Ali taj neko nije iz Bosne i Hercegovine, taj neko ne zna šta je ljubav prema djeci, kao što to mi znamo, jer ja sam bio sin svoje majke, do zadnjeg dana njenog života, bez obzira koliko godina mi je.
Moji roditelji su me učili da volim svoju državu, da volim svoje komšije, pokazivali mi svu ljepotu zajedničkog življenja, svu ljepotu međusobnog pomaganja i ja sam tako živio i trudio se da to prenesem svojoj djeci, Vedranu i Jasminu. Volim Bosnu i Hercegovinu, njene divne planine, doline, rijeke, jezera, pa nema ljepše zemlje na svijetu. Kažem da nema kutka naše zemlje gdje nisam bio, a uvijek se iznova oduševim predjelima kojima prolazim.
Ne znam koja je rijeka ljepša, svaka ima nešto svoje, da li je huk slapa, kotrljanje vode preko kamenja, žubor ili nešto drugo, ali sve se to stapa u nešto što se zove moja domovina. Ne znam kada je ljepša, kada sunce okupa zelenilo planina, ili kada te zabljesne spektar jesenjih boja lišća. Volim svoje prijatelje i Enesa, i Amera i Ivicu i Alena i Rašu i znam da se neće ljutiti ni oni moji koje nisam spomenuo, jer su moji i znaju da ih iskreno volim i poštujem.
I zato pišem, jer znam da svi mi sada moramo da mislimo kao jedno, da jedni drugima pomognemo, zato prozivam i pozivam i političare i bankare da zaborave na svoje funkcije, da se sjete svoje djece, unučadi, roditelja, pa da u ovoj situaciji rade u interesu svih. Barem u ovoj situaciji kada znamo da virus ne zna ko smo, ne zna kojoj stranci pripadamo, da li smo konstitutivni ili ostali, zaboravite i vi ko ste, nego uradite nešto u korist i onih drugih, a ne samo svojih.
Za mene ste svi samo naši, niste tuđi. Sada kada treba biti donesena odluka o pomoći, koja nam je preko potrebna, nemojte biti tuđi, ni svoji, budite naši, nemojte trgovati sa nama. A i ta pomoć, znate i sami da je ipak samo kredit koji će vračati i moje i vaše unuke. Vratit će vam se, vjerujte.
Miralem Porobić, 65+, u izolaciji
