Udruženje rediteljica i reditelja u BiH nedavno je uputilo pismo premijeru Vlade Federacije BiH Nerminu Nikšiću o teškom stanju bh. kinematografije, gdje su ga kao i ostatak Trojke oštro kritikovali.
S tim u vezi za Klix.ba govorili su reditelji Alen Šimić i Nedim Karalić, koji su ujedno i jedni od potpisnika pisma upućenom premijeru Nikšiću.
Osim Šimića i Karalića, pismo upućeno Nikšiću te Trojci koju čine Naša stranka, SDP i NiP, potipisali su i reditelji Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica, Aida Begić, Dino Mustafić, Tanja Miletić Oručević, Nermin Hamzagić, Ines Tanović, Alen Drljević i Srđan Vuletić.
Oni u pismu navode da ni nakon godinu i dva mjeseca djelovanja aktuelne Vlade Federacije BiH i nade da će se uspostaviti funkcionalan sistem te napokon dobiti moderan filmski centar, ništa nije rješeno i da je bh. kinematografija postala “talac nejasne kulturne politike” i da je zbog toga dovedena u najgoru situaciju posljednjih 20 godina.
“Ovaj problem sad kojeg smo mi spomenuli nije samo sada, to se vuče već godinama. Nego smo mi sad izašli u javnost. To je od prethodne vlasti, ne krivimo mi direktno ovu vlast, ali to se već godinama vuče. Nas uopšte ne zanima ko je na vlasti, nas zanima da se sistemski riješe stvari”, rekao je Nedim Karalić.
S tim u vezi, ponudili su stručna mišljenja i zakon o kinematografiji, koji bi donio sistemska rješenja, ali tvrde da taj isti zakon, koji su im predali prije godinu dana nije ni pročitan, a kamo li stavljen u proceduru.
“Jedan od ključnih problema je nepostojanje bolje vlasti da sistemski riješi kinematografiju. Jasmila Žbanić i ja smo 2016. godine lično dali nacrt zakon o kinematografiji gospodinu Novaliću. Od tada taj nacrt stoji u ladicama. Ponovo smo ga dali gospodinu Nikšiću isto na ruke direktno, isprintanu verziju i opet stoji u ladici”, naveo je Karalić.
Ranije su naveli da je ovogodišnji budžet Hrvatskog audio-vizualnog centra iznosi 15.444.629 eura, a Filmskog centra Srbije oko 15.000.000 eura, dok je budžet za filmove u BiH smanjen sa 1.740.000 eura na 1.510.000 eura. Stoga, ni ne čudi što je filmska produkcija razvijenija u regionu. Ipak, Šimić i Karalić navode da novac nije najveći problem.
“Nije novac jedini problem zašto mi kasnimo. Mi s vrlo malim budžetom imamo sve žive nagrade na svijetu, a oni sa velikim budžetom još ne mogu to da stignu”, ističe Karalić.
“Dalibor Matanić dobio je nagradu u Cannesu prije 10 godina za ‘Zvizdan’, ali opet znači mi smo u tom trenutku imali tri Zlatna medvjeda, Oscara, Zlatni globus i nagradu i projekcije filmova u Cannesu. Isto tako malo je kompleksnije pitanje, a to je da obje države nisu imale nikakva ratna razaranja, koja su uništila filmsku infrastrukturu. Nijedan njihov glavni grad nije bio pod opsadom i filmski studiji nisu uništeni, tako da su oni imali nešto što je već ostalo od bivše države od čega su mogli da krenu, dok smo mi morali sve ponovo gradit i onda očito nismo dobro izgradili ni ovo malo što imamo”, dodao je Šimić.
Ono što je javnosti manje poznato jeste koliko zapravo iznosi snimanje jednog dugometražnog filma. Budžet jednog igranog dugometražnom filma teško je odrediti, ali Karalić ističe da se u BiH rade filmovi kojima budžet iznosi otprilike jedan milion maraka, ali naglašava da Fondacija za kinematografiju nikada ne finansira cijeli iznos pa su zbog toga bh. filmovi uglavnom rađeni u koprodukciji s drugim zemljama.
“Treba naglasiti da Fondacija za kinematografiju nijedan film nije 100 posto finansirala, nego je finansirala maksimalan iznos do 20 posto, a sve ostale pare su donešene izvana. Svi filmovi su koproducentski. Zato mi govorimo da je ovo jedna od najrazvijenijih i najpotencijalnijih grana industrije jer jako puno donosi u državu”, ističe Karalić.
Uz to, budžet koji imaju za snimanje filma često nije dovoljan i zna se dogoditi da honorari budu manji. Šimić naglašava kako se u budžet nikada ne računa honorar reditelja.
“Većina ljudi ne zna da budžet filma nije honorar reditelja. Kada piše da je neki film dobio ne 500.000 KM hiljada, to ne ide u džep ni Jasmili Žbanić, ni Pjeru Žalici, ni Danisu Tanoviću, nego većina ode na radnike drugih sektora”, objašnjava Šimić.
Oni su dali primjer u kojem je dugometražni film Nermina Hamzagića “Pun mjesec” dobio nekih 160.000 KM za snimanje.
“To bi trebao biti budžet malo jačeg kratkog filma. Nermin, naravno nije bio plaćen, producentica nije bila plaćena, znam još nekoliko ljudi u drugim sektorima koji nisu plaćeni, koji su se svjesno zbog filma odrekli honorara i odvojili 50 dana svog života podredili tom filmu da bi se to napravilo kako treba. To je sramota”, ističe Šimić.
Objasnili su da reditelji uglavnom zarade na filmu ako osvoje neku nagradu ili kroz naknadu za autorska prava, koja je u BiH već neko vrijeme zaustavljena.
Zakonom o kinematografiji osnovao bi se audio-vizuelni centar, koji bi se brinuo o filmu i podržavao autore,a finansirao bi se kroz drugačije metode gdje bi veći dio novca dolazio iz budžeta, a ostatak novca dolazio bi npr. iz telekoma ili elektroprivrede. Na taj način bi budžet fonda na kraju bio 15 miliona eura kao i u zemljama regiona, što bi, kako iz Udruženja rediteljica i reditelja navode, sistematski i zakonski riješio problem bh. kinematografije.
