Ova kiša me uvijek učini melanholičnom. Podsjeti me na sve one kojih više nema a koje bih tako rado prigrlila.
Jasno mogu da vratim slike u glavi kako mi priča priču o prstenu sa crvenim kamenom ili o medaljonu sa djedovom slikom kao spomenik njihovoj velikoj ljubavi. Toliko velikoj da nas je za njom vrlo brzo napustio i on.
Mnoge je filmove baš ona tim nakitom razvijala u mojoj glavi. Stavljala sam njene ogrlice, kitila ruke i zamišljala se u velikim plesnim salama na njenim stopalima kako plešemo dok me naziva svojom princezom. Znate, ne treba vam uvijek princ da biste se tako osjećale. Nekada su dovoljne samo one koje nas toliko vole…
Nastavak pronađite na ovom linku.
