Ulazi frajer na ista vrata na koja smo i svi mi ušli. Svjetluca u mračnoj sali crveni pliš njegovog sakoa, a onda i ručna lampica. Svjetlo se uduplalo od ogledala koje nosi sa sobom i od ucakljenih očiju oduševljenih ljudi u X redu BKC-a.
Piše: Damira Ibranović
Jer bilo bi smiješno da je on izašao na binu, viknuo “Dobro veče Tuzla” i raspalio po gitari. On je ipak Đule. Šmekerski se prošetao kroz publiku i sjeo za klavir. Nota za notom i pjesma za pjesmom su super, ali moć koju on ima kad stane pred ljude je magična. To je ono što ga čini Đuletom.
Moram biti iskrena da nisam najvjerniji fan Van Gogha. Znam malo pjesama, ali one koje znam obožavam. I oduvijek me je fascinirala njihova energija. Pogotovo njegova manijakalna energija.
Malo je pjesama koje nisu kafanske uz koje sam plakala. E, pa uz njihovih par jesam. Mnogo puta. Nekada od tuge, a nekada od neke lude emocije koju izazovu u meni. Sjećam se da sam ljetos sjedila u svom stanu, pakovala ruksak prije polaska na more i slušala Van Gogh. Svirali su na Panonskom, a ja sam imala nesreću da ne mogu biti tamo, ali i sreću da sam tada živjela 100 metara daleko od jezera, pa sam bila na koncertu iz udobnosti svog doma.
I tad sam plakala. Spisak je razloga zbog čega. Ali su tako dobro gruvali, da sam kad sam obrisala suze počela da skačem i proizvodim istu luđačku energiju kao i oni na bini.
Sinoć sam imala osjećaj da sam u nekoj velikoj kafani i da su i oni tu. Pa malo se prihvatili instrumenata da odsviraju koju. Kako i ne bi kad taj čovjek čini bliskim sebi svakoga ko mu se nađe u blizini. Pa “ćora” flašu viskija flašu rakije s “matorim” rokerima iz drugog reda. Nagne flašu i kaže da je bolje prošao, nakon što se stresao od bosanske šljive.
Pa kako alkohol ne ide bez meze, naruči pizzu i podijeli je s publikom. I podijeli toliko uspomena na Tuzlu i ljude iz Tuzle s publikom. I poveže se na nekom izvanzemaljskom nivou sa svakim ko to poželi. S dvogodišnjom Tamarom, koja je vjerovatno prvi put na koncertu, sa vatrenim fanom “bez kose” i sa starim rokerima koji su stariji od Van Goghovih pjesama.
Kako i sam kaže, ljubav je jedino što je važno. I ja uvijek kažem da ljubav pokreće svijet. Eto, osim sjajnih razgovora uoči koncerta, dijelimo i životnu filozofiju.
Ja volim Đuleta! Tačka.
