Nekada davno u stotinama hiljada tiraža “izlazile” su dnevne novine, rijetko je bilo vidjeti prolaznike, korisnike gradskog prijevoza starijih uzrasta, penzionere u parkovima bez novina u rukama.
Novine su bile obavezno “štivo” u svim kafanama, kafićima, na radnim mjestima uz ispijanje jutarnje kafe uz komentare o bitnim sadržajima, sportskim rezultatima.
Novine su se mogle vidjeti i “ispod” ruku radnika iz prve smjene koji će dovršiti listanje dnevnog štiva popodne u kućnom ambijentu.
Uz to na svim glavnim ulicama Sarajeva bila su prepoznatljiva lica, glas uličnih prodavača, kolportera koji reklamiraju novine, “bombastične” naslove, usmjeravajući tako i svakodnevnicu na najvažnije događaje koji su bili ili tek slijede.
Danas je to već postalo stvar prošlosti, nekih drugih vremena, uz još rijedak primjer u središtu Sarajeva, prepoznatljiv Avdin lik, neobična čovjeka, uvijek nasmijana lica sa kojim se uz kupovinu dnevnih novina kupci uvijek zadrže u razgovoru koju minutu, te uz vraćanje kusura progovori koja rečenica, o zdravlju, vremenu, prognozi za naredne dane.
Nakon snijega iza Nove godine i hladnog vremena Avdo je iznenada nestao sa svoga prodajnog mjesta nedaleko od Vječne vatre, na križanju ulica Ferhadija i Ćemaluša, kažu iz obližnjih radnji „zbog hladnoće i uputnica ljekarima“.
Redovne kupce, poznavaoce Avde to je zabrinulo jer vremešni čovjek je uvijek podložan gripama, starosnim bolestima i sl… Nije ga bilo više od dva mjeseca.
U petak, 10. marta, iako kišni dan, Avdo je opet na svome radnome mjestu, kaže, dobro je, tako i doktori mu kažu, radnici i vlasnici obližnjih radnji i objekata su se obradovali ponovnom susretu sa prepoznatljivim likom topla pogleda i nasmijana vremenom izborana lica..
Novine dnevne i sedmične su ponovno u ponudi na njegovom uličnom štandu, koji ponese u dvije ruke, i poneka zanimljiva knjiga novinara penzionera, doajena…
