Piše: Mario Vranješ
I ja ćutim moj grad kada spava, u tišini ulica osjećam neolitske mrazeve čiji sam jedan mali dio, majušna kapljica na neandertalskoj jamboliji.
Na svakoj liski koju šetajući zgazim tuzlanskim kaldrmama osjetim topote konja, tutnjavu gromova i viku ilirskih plemena koji na ovome slanom izvoru, koji mojim gradom, Tuzlom se zove, mnogo godina prije svojim domom nazvaše.
Ja ćutim moj grad dok se budi. I butum Tuzlu guja Omer paša Latas opasaše dok je sa Kicelja gledaše. Pjevuši se ta sevdalinka po Gradini i Džindić mahali, po Moluhama, Mosniku, Mejdanu, Ši selu, Solini, Solani, Stupinama, Senjaku, Slatini, Zlokovcu, Bulevaru, Skojevskoj, Tušnju, Dragodolu, Srpskoj varoši, Miladijama, Crvenim njivama, Ilinčici, Boriću,Trnovcu, Starom gradu, Gornjoj Tuzli, Tetimi, Lipnici, Šićkom, Bukinju, Brdu, Golom brijegu, Slavinovićima, Simin-Hanu, Brčanskoj malti, Paša bunaru, Batvi, Krojčici, Brdu, Kuli, Ircu, Suljetovićima, Kužićima, Drežniku, Kreki, Medenicama, Vrapču i danas sa mnom i vama isto kao i stotinama godina prije.
I samo jedan vers, strofa, ton te sevdalinke je moj, i samo moj, i ne može mi ga niko uzeti. Naš je, i niko nema autorsko pravo na tu pjesmu osim onih koji u Tuzli žive i kao svoj grad osjećaju i vole.
I dok prve zrake sunca zauzimaju položaje po kocki, po asfaltiranim trotoarima mujezin mi srk kafe uspori,natjera da ga oćejfim, u sebi slanost,slatkost života oživim. Pa zvono crkveno skromnosti me podući,
a stari me prosjak već na prvom koraku u novi dan sadakom nagradi.
To je moje,to je od svih nas koji Tuzlu vole i poštuju, to niko ne može da nam otuđi, napravi ništavnim, nedovoljnim, nepotrebnim.
Ja ćutim moj grad dok dušom svojom kuca. U pozdravu komšija osjetim težine života koje žive,sreće i tuge koje ne mogu da sakriju, u osmjehu, suzama prepoznam nadu koju svi trebaju. I znam ruku pružiti ili ne, slušati ili manje slušati, znam se od srca nasmijati, još jače zaplakati, kao i svaki insan ovoga grada uz svakog insana ovoga ili bilo kojeg drugog grada.
Ne dam onu kozu koju cijela Tuzla jeste i još uvijek muze. I ja i dan danas
pod njenim sisama pokušavam da nahranim sebe hraneći one sa kojima živim.
Ne dam ni Husinskog rudara jer i u meni pati Jure Kerošević, i ja štrajkujem zajedno sa njim rušeći jednoumlje, diktature i nepravde boreći se razumom,dušom i srcem protiv zlih, loših, umišljenih, sujetnih, prepotentnih, arogantnih, nedodirljivih.
I u meni odzvanja pjesma Konjuh planinom.
Ne postoje tu crveni i zeleni, lijevi i desni, ideali i idoli.Nema tu izmišljenih neprijatelja, nema tu dođoša i domaćih. Postoje samo ljudi , muškarci, žene, djeca, tuzlaci i tuzlanke.
Meša Selimović je moj !!! Meša je naš !!! Ne dozvolimo da nam nove Meše odlaze iz ove naše Tuzle jer su neshvaćeni, zaboravljeni, jer nisu pripadnici svite, boje, stranačke zastave, ideologije-demagogije, nacije, vjere, sekte…
Ne dam ni Ismeta Mujezinovića da mi ukradu, jer barem jedno bijelo i crveno krvno zrnce sam i ja na onom njegovom autoportretu gdje kolajnom probija grudi, da pusti krv, da mu iz tijela iscuri, sve ono što ne valja u njemu i u nama.
Čuvajmo naše Narodno pozorište, te daske koje život znače. Stvorimo neke nove Krstiće, Malbaše, Keroševiće, Hadžihafizbegoviće, Omiće, Kušljugiće, Aljukićke ,Fakićke, Udovičiće, Omeroviće, da nas vode kroz svjetove koje još samo u pozorištima možemo doživjeti, upoznati, zavoljeti. Muzičku školu pripazimo pa da nam uši i duše opet budu pune od zvukova nekih novih Redžića, Ivanovića,Azabagića, Sivčevića.Ne tjerajmo iz ovoga grada neke nove Čestimire Dušeke, Peđe Stankoviće. Ne zaboravljajmo na ljude poput Franje Ledera, Đorđa Mihajlovića, Dragiše Trifkovića.
Ne dajmo da nam umjetnost bude stavka u budžetu”pod moranje” već ”pod trebanje”.
Ne dam niti jedan Mirzin, Mulaomerovićev, Mršin, Marin ili Razin koš, Svetlane Kitić gol da mi uzmu, jer i moje je grlo ostalo u parketima Mejdana i Univerzitetske dvorane gdje su igrali, moj znoj i suze i sada podižu te iste parketske pločice gdje sam bio dio cjeline koju nam već odavno ne daju da opet budemo.
Ne dam Slobodu, ne dam Mesketa, Sarajku, Šećera,Hatunu, Meškovića, Hukića,Nalića. Jer ako mi Slobodu uzmu, onda Tuzla može slobodno da promjeni ime u Tvrtkograd. Jer ako se Slobode i svega gore navedenoga odreknemo tako lako, onda je Tuzla samo tačkica na mapi svijeta i ništa više.
Ne dajmo da nam Tuzla bude noćna mora, nužno zlo, već jutarnji bljesak sunca na naspavanom, odmornom, sretnom licu.Neka Tuzla opet bude grad ljudi ispunjene duše i otvorenoga srca za sve one koji žele u nju, doći, biti, ostati ili samo proći, navratiti..
