Piše: Mario Vranješ
Autor fotografije: Kenan Idrizović
Ti šutiš…
Napolju najnoviji snijeg iznenađuje komunalce. U sobi još malo mraka od noći prije pokušava da sakrije pod jorganima naše zaostale strasti. Srk nesamljevene kafe škripi pod zubima. Tople vode u bojleru nema…
Ja ne progovaram…
Ti šutiš…
Kašikom meda sa lanenim sjemenjem smanjujem procenat nečega štetnog u svome organizmu. Čašom mlake vode sa jabukovim sirćetom razblažuješ svježinu jutra kiselim izrazom lica. I suđe se treba oprati… Ja ne progovaram…
Ti šutiš…
U TV-e programu tražiš vrijeme kada je repriza tvoje omiljene turske ili indijske serije. Na teletextu provjeravam fudbalske rezultate od dana prije upoređujući ih sa svojim uplaćenim listićem iz kladionice. Još pet maraka uludo bačenih (podsmjehom mi poručuješ)…
Ja ne progovaram…
Ti šutiš….
Kupus se kuha u pretis loncu za sutra, a danas nam je za ručak ono što nismo pojeli jučer. Pijem mali aperitiv u obliku rakijice da saperem miomiris kupusa iz nosnica i pripremim želudac na preživanje. Može vala još jedna rakijica, razmišljam glasno. Još jedan podsmjeh (šaptajući ali glasan) sa tvoje strane…
Ja ne progovaram…
Ti šutiš…
Novo veče vratilo dobri stari mrak i muziku iz obližnje kafane u uglove našeg predivnog stana kojeg domom zovemo. Namještam sat za rano buđenje tebe, sebe, nas. Da ne zakasnimo negdje, gdje smo još manje srećni. Da dođemo na vrijeme tamo gdje još manje želimo biti…
Ja ne progovaram…
Ti spavaš…
Poluotvorenih kapaka pogledavam igre sijenki na plafonu i zamišljam tvoju golu siluetu i kosu mirisa jabuka koja pada po mojim prsima. Sada već duboko dišeš i oči su ti već uveliko u R.E.M. fazi pa ću preskočiti pitanje kako bi bilo da ljubav vodimo…
Pitat’ ću te u snu….
