Piše: Mario Vranješ
Čekao sam na kiši, natopljen i sretan. Sa kišnim glistama sam razmjenjivao iskustva puzanja.
Na lokvama koje je nepravila fontana udružena sa kišom pravio samo svoje savršene krugove i gledao u daljinu da li se poljavljuješ ti…
A ti si kasnila već pet minuta.
Kisnuo sam na kiši, smočen i nasmješen. Prosjaku sam ponudio drugu polovicu kišobrana kojeg nemam. Na dlanovima sakupljao kapi kiše i sklanjao ih u džepove, da ih imam za kasnije, i gledao preko ulice da li mi dolaziš ti…
A ti si kasnila već deset minuta.
Zapjevao sam na kiši, polulud i van svakoga ritma. Prolaznicima nudio korake koji izazivaju na ples. Ispod ruke uzimao postiđene i natjerao ih da vrište, i bacao pogled iza ćoška da vidim da li mi ideš ti…
A ti si kasnila već trinaest minuta.
Otrijeznio sam se na kiši, od sumnji i neshvatanja sebe. Pločnikom ispratio sve svoje lažne potrebe i nametnuta moralisanja. Pomolio se samo svome bogu u kojeg i dalje ne vjerujem ugledavši kako mi se preko ulice smiješiš ti…
I opet si bila tu baš kad mi trebaš.
