Vijesti

Dr. Radovanović: Dobro smo prošli ali je cijena bila visoka, a sistem potpuno zakazao










Važno je da su u ovom, prvom talasu epidemije u velikoj meri sačuvani životi najstarijih građana. Ako ne uzme veće razmere, tu sliku samo delimično kvari prodor virusa u staračke domove Piše dr Zoran Radovanović, epidemiolog, penzionisani redovni profesor

Ulazimo u 10. nedelju epidemije i osmu nedelju vanrednog stanja, epidemiološka situacija je sve povoljnija, pa je prilika za svođenje računa. Radi pripreme za novi talas ove ili pojavu neke druge bolesti važno je sagledati šta je sve tokom prethodna dva meseca bilo dobro, a šta je moglo da bude bolje.

Možda će Vas zanimati i:

1. Zalihe opreme i materijala. Svetska zdravstvena organizacija (SZO) godinama je upozoravala zemlje članice da je pojava zaraze pandemijskih razmera samo pitanje vremena i da je valja spremno dočekati. Naše rezerve maski, rukavica i vizira nisu bile mnogo veće nego što se nekad trošilo za vežbu civilne zaštite ili takmičenje u prvoj pomoći. Teško je proceniti koliku je ulogu u ignorisanju apela SZO imala nekompetentnost donosilaca odluka, a koliku trošenje sredstava Fonda za zdravstveno osiguranje u nenamenske svrhe (u krajnjoj liniji, oba razloga svode se na jedan – neodgovornost).

2. Odgovor države na pandemiju. Ilustraciju kratkovidosti državnog vrha predstavlja smehotresna konferencija za štampu 26. februara kada se Vučić sprdao kako je nama lako, jer ćemo nadolazeću pretnju otklanjati rakijom. Atmosfera je neodoljivo podsećala na opis veselosti američkih homoseksualaca pre 39 godina dok im je redove proređivala sida (v. knjigu „A orkestar je svirao”). Otrežnjenje je bilo bolno.

3. Zakonska regulativa. Izraz nesnalaženja, ali i upliva nemedicinskih motiva, predstavlja proglašenje vanrednog stanja 15 marta. Mada je tog dana već bilo zvanično registrovano 48 bolesnika, epidemija je proglašena tek četiri dana kasnije. Nema, dakle, epidemije, ali se pribegava krajnjoj meri ugroženosti države, kao 24. marta 1999, kada je počela NATO agresija i 12. marta 2003, kada je ubijen predsednik Vlade Srbije. Normalno je bilo da se pre toga aktiviraju dva zakona koja Vladi daju vrlo široka ovlašćenja – Zakon o sprečavanju zaraznih bolesti i Zakon o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama.

4. Reagovanje zdravstvenog sistema na izazov. Posrnulost zdravstva vidljiva je i u običnim okolnostima, a sve njegove slabosti pokazale su se ovog proleća. Bez odgovarajućih stručnih i moralnih kvaliteta (čast zaista retkim izuzecima), partijski vojnici na čelu zdravstvenih ustanova svoj autoritet zasnivaju na strahu. Oni se doživljavaju kao okupaciona sila, čemu u prilog govore anonimni ili u poverljivom razgovoru iznošeni izrazi nezadovoljstva članova kolektiva širom zemlje. Retki pojedinci koji istupaju javno u ime sindikata (dr Rade Panić) ili stručnih nevladinih udruženja (dr Milica Nikolić Urošević, predstavnice medicinskih sestara i tehničara) otkrivaju dubinu ponora između nakićenih izjava direktora (najčešće godinama držanih na kratkom povocu u privremenom v. d. stanju) i stvarnog stanja u njihovim ustanovama. Odabrani primeri biće nabrojani pod posebnim tačkama

5. Zdravstveni nadzor na granicama. Evidentiranje povratnika i deljenje obaveštenja o daljem postupku dugo vremena nije imao ko da obavlja zbog neutvrđenih nadležnosti. Žrtve su bili povratnici koji su u neregularnim sudskim postupcima slani čak i na trogodišnju robiju s obrazloženjem da su morali da slušaju šta govori njihov predsednik.

6. Neorganizovanost. Bila je umesna odluka Kriznog štaba da se bolesnici sa upalom organa za disanje javljaju telefonom epidemiologu, kako ne bi sejali zarazu po čekaonicama zdravstvenih ustanova. Epidemiolozi su radili prekovremeno i do iscrpljenja, ali do njih je bilo skoro nemoguće doći, jer je pritisak bio ogroman. Sistem je tu potpuno zakazao.

7. Karantini (izolacija zdravih osoba koje su možda u inkubaciji). Dovoljna su tri primera. U Studentski stacionar dovedene su dve devojke, a zaprepašćenom osoblju je rečeno da su im dve sobe pretvorene u karantin, te da se snađu za zaštitnu opremu (maske su privatno kupili u apoteci). Povratnici iz inostranstva prebačeni su sa Surčina u izbeglički kamp kraj Subotice sa gustim smeštajem i zajedničkim mokrim čvorom, kao idealnim leglom za međusobno zaražavanje. I karantin u Košutnjaku predstavljao je mesto druženja i guranja po hodnicima, nasuprot samoj ideji karantina kao mesta za izolaciju, uključujući međusobnu razdvojenost.

8. Propaganda. Počelo je izjavom ministra zdravlja da ćemo Kinezima pomoći u pravljenju vakcina, što je podjednako umesno kao da smo im ponudili da ih podučavamo u lansiranju satelita. Nastavilo se Vučićevom deobom respiratora po Srbiji, kao da je, kako negde napisah, jedini zaposleni u skromnoj špediterskoj firmi (ostavljam po strani smisao njegovih instrukcija lekarima čemu služi ta naprava). Kulminiralo je nedavnim nastupom predsednice Vlade u Skupštini, kada je, nemoćna da odgovori na opravdanu kritiku zbog samoj sebi i svojoj Vladi neosnovano pripisanih hvalospeva, bivšeg ministra proglasila ludim, a zatim u ždanovljevskom maniru (mislim na sovjetskog aparatčika, a ne na maršala) izmislila optužbe na račun jednog od malo nezavisnih medija.

9. Demagogija. Među mnogo upečatljivih detalja izdvajaju se Vučićeve suze što je, navodno, dozvolio da se u zemlju vrati 400.000 naših državljana i seje zarazu. Izjava je, naravno, u funkciji stalne proizvodnje umišljenih neprijatelja, traženja krivaca i stvaranja atmosfere podela. Niti se zaista vratilo toliko ljudi (procenjuje se da ih je bilo 4-5 puta manje), niti su došli iz besa (izgubili su posao ili su boravili tamo ilegalno, pa su praktično proterani), niti je unos zaraze spolja naša specifičnost (tako je dospela u sve zemlje, osim u Kinu), niti je Srbija, bilo pravno, bilo čisto ljudski, imala alternativu. To su naši ljudi i dobro su došli svojoj kući.

10. Represija. Vanredno stanje je iskorišćeno za političke obračune. Zatvora su dopale novinarka Ana Lalić bez ikakvog razloga, osim što su predsednica Vlade i pokrajinski sekretar za zdravlje slagali da laže (verno je prenela žalbe zdravstvenih radnika da su bez potrebne opreme) i muzičarka Jovana Popović bez pravog razloga, osim što je autorka kultne pesme „Bagra”. U zatvoru je napravljen i karantin sa zbijenim trospratnim krevetima koji, po svojim karakteristikama, liči na sadističko mučilište kakvo je karakterisalo južnoameričke kaznionice.

11. Struka. Tokom dva meseca termin je malo ofucan zbog ne uvek umesne upotrebe, ali vratimo se njegovom originalnom značenju. Posle osam godina vlast je učinila presedan angažovanjem pravih profesionalaca radi rešavanja problema. To je tektonski potres u strateškom pristupu vladaoca koji prezire znanje i nauku, ravan njegovoj (nezamislivoj) odluci da za oblast urbanizma konsultuje arhitekte D. Bakića, B. Kovačevića i Đ. Bobića ili da za ekonomska pitanja traži savet Lj. Madžara, B. Milanovića i D. Popović. Doduše, Megatrend i slične karikaturne ustanove sa obrazovnom fasadom nemaju studije medicine, ali ovde je presudila svest da je kritično i da nema mesta improvizaciji. Uz to, bilo je uputno delegirati na druge odgovornost za eventualne neuspehe.

12. Protivepidemijska aktivnost. Preterano bi bilo reći da smo striktno sledili savete SZO i primenili prethodna najbolja iskustva dalekoistočnih zemalja u suzbijanju kovida-19. Oskudica testova učinila je da se, umesto naglaska na otkrivanju i izolaciji obolelih, te traganju za njihovim kontaktima koji bi završavali u karantinu, okrenemo ka zatvaranju u kuće najosetljivijih segmenata populacije, svih građana starijih od 65 godina. Takva odluka je bila iznuđena i sa načelne tačke gledišta ne može se osporavati. Činjeno je najbolje što se moglo u datim okolnostima. Neka rešenja mogla su da budu manje rigidna, naročito u fazi popuštanja stega, ali ostaje čvrst utisak da epidemiolozi u Kriznom štabu zaslužuju visoku prelaznu ocenu. Naravno, to se odnosi na predlagane odluke, a ne na njihovo sprovođenje, koje je bilo van moći te četiri osobe.

13. Epilog. Kada vodeći hrvatski infektolog, profesorka Markotić, navodi Srbiju kao negativan primer u regionu, ona ima u vidu visoku stopu obolevanja, po kojoj zaista odskačemo u odnosu na susede. Važno je, međutim, da su u ovom, prvom talasu epidemije u velikoj meri sačuvani životi najstarijih građana. Ako ne uzme veće razmere, tu sliku samo delimično kvari prodor virusa u staračke domove. Zaključak je da smo, imajući u vidu okolnosti, dobro prošli, mada je i cena, merena radikalnošću mera, bila visoka. 

14. Perspektive. Bolest će ostati s nama. Njen naredni talas nećemo rešavati ponovnim zaustavljanjem celokupnog života, jer privreda to ne bi podnela. Uz određene zabrane, oslanjaćemo se na samodisciplinu građana. To će trajati sve dok nam vakcina ne bude na raspolaganju.

Izvor: Nedeljnik



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button