Prije svega sedam mjeseci, ruski predsjednik Vladimir Putin pobijedio je na izborima, po četvrti put, sa 77% glasova. Ali prema anketi koju je proveo Ruski istraživački centar za javno mnijenje, da se izbori održe sada, Putin bi vjerovatno dobio samo 47 posto glasova, što bi ga odvelo u drugi krug. Ovo je opasno stanje stvari za Rusiju i za svijet.
Naravno, ankete u Rusiji nužno ne odražavaju ravnotežu moći. Pa ipak, takav oštar pad je nevjerovatan razvoj, ne samo zato što Rusi, koji se sjećaju kako su oštre kazne disidenti dobijali tokom sovjetskih vremena, često više vole o svojim liderima pričati pozitivno kada ih se upita.
Putin je prvi put osigurao predsjedničku poziciju 2000. na osnovu obećanja da će povećati životni standard i vratiti Rusiji status vodeće globalne sile. Srećom po njega, cijene nafte su skočile. U međuvremenu, počeo je raditi na oživljavanju Sovjetskog saveza, pod drugim imenom ali slično zasnovan na protivljenju američkom globalnom vođstvu i demokratizaciji u zapadnjačkom stilu.
Medijska cenzura
Od početka, Putin je koristio medijsku cenzuru da osigura svoj autoritet, pobrinuvši se da svaki uspjeh – uključujući i porast cijena nafte – bude pozdravljen kao njegov lični uspjeh. Kao predsjednik ruske Dume (Parlamenta) Vyacheslav Volodin, izjavio je 2014 „Ako ima Putina – ima i Rusije; ako nema Putina – nema ni Rusije.“
Neuspjesi, naravno, nikada nisu bili Putinova greška. Tako je 2007, kada je ekonomski rast usporio i društvena nejednakost porasla, Putin održao govor na minhenskoj Konferenciji o sigurnosti osudivši SAD za svoju dominaciju u globalnim pitanjima, i implicirajući da je širenje NATO-a u Baltiku usmjereno protiv Rusije.
Odjednom su sve ruske borbe mogle biti pripisane novom hladnom ratu, koji je navodno objavio Zapad. U 2008, proglašenje nezavisnosti Kosova i ruski rat s Gruzijom dodatno su ojačali Putinov narativ o „opkoljenoj tvrđavi“.
Pa ipak, do 2013, Putinov stepen odobravanja pao je na rekordnu vrijednost – čak manje nego danas. Tako da je Putin uzeo veliko oružje, prvo metaforički a onda i doslovno. U 2014, nakon što su ruski sportisti imali impresivan nastup na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju (uz pomoć velikog sistema dopinga koji je sponzorirala država), Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu i pripojila Krim. Putin je, objavili su državni mediji, ispunjavao svoje obećanje da će vratiti Rusiji njenu slavu.
Putinov stepen odobravanja porastao je na 85 posto. Ruske prodavnice su bile pune majica kratkih rukava sa natpisima kao što je „Hvala za Krim“ i „Najljubazniji čovjek“. Za većinu Rusa, Putinov autoritet je bio neosporan. Ako je njihov predsjednik podržao politiku ili odluku, Rusi su je spremno prihvatili, koliko god inicijalno bila nepopularna.
Sankcije zbog pripajanja Krima
Putin je slijedio savjet koji se pripisuje Vyacheslavu Konstantinovichu von Plehveu, koji je služio kao direktor policije, a kasnije ministar unutrašnjih poslova, pod carom Nicholasom II. „Da bi odvratili revoluciju, treba nam mali pobjednički rat. Ali dok je Putinov mali pobjednički rat unaprijedio njegov status i ušutkao disidente, dugoročne posljedice su bile oštre, zbog storgih sankcija Zapada u odgovoru na pripajanje Krima.
Kao rezultat tih sankcija, vrijednost rupije je pala upola u odnosu na dolar, inflacija je porasla, a ruska domaćinstva koja kupuju struju i životni standardi su pali. Krajem prošlog ljeta, osiromašena ruska vlada bila je prisiljena da podigne dobnu granicu za penziju – što je potez kojem se protivilo 90 posto populacije. Čak ni hitni televizijski apel od strane Putina nije mogao osigurati širu podršku.
Štaviše, uprkos Putinovoj podršci, vladajuća stranka Ujedinjena Rusija pretrpjela je rijetke izborne promašaje na dalekom istoku Rusije. Predstavnici nacionalističke antizapadnjačke Liberalne demokratske stranke porazili su kandidate Ujedinjene Rusije u drugom krugu guvernerskih izbora u regijama Khabarovsk i Vladimir.
U guvernerskim izborima u Primorsky Kraiju, pobijedio je kandidat Komunističke stranke – zahvaljujući dijelom protestnim glasovima protiv Ujedinjene Rusije – prije nego što su izbori proglašeni nevažećim i kandidat Ujedinjene Rusije je proglašen pobjednikom. Nezadovoljstvo je bilo tako moćno da su, po prvi put u ruskoj postsovjetskoj historiji, rezultati izbora poništeni.
Koliko je snažna opozicija?
Neki stručnjaci tvrde da izborni porazi Ujedinjene Rusije odražavaju vrstu „umora od moći“. Ali činjenica ostaje da dok je stanje prosječnih Rusa pogoršano – a bogatstvo Putinovih prijatelja raste – proklamacije o ruskoj veličini počele su da zvuče prazno.
Građani se sada pitaju koliko je zaista snažna pozicija Rusije. Urušena pod sankcijama i izolovana od Zapada, ova država je počela izgledati manje kao velika sila a više kao geopolitička bivša sila. Zvanična propaganda i dalje krivi Zapad za probleme ove države, ali Rusi nisu uvjereni. I nisu ni blizu impresionirani ruskom uključenosšću u dalekoj Siriji, kakav god napredak to moglo pružiti ulozi ove države u svjetskim pitanjima, kao što su bili pripajanjem susjednog Krima.
Ali ako nas je 18 godina Putinove vlasti ičemu naučilo, naučilo nas je da njegov opadajući stepen odobravanja nije dobra vijest ni za koga. Rusi mogu biti umorni, ali Putin nije. I ako on osjeća da mu autoritet slabi, mogao bi uskoro odlučiti da je vrijeme za još jednu pobjedu na račun drugih.
Tikhon Dzyadko
